OPROSTI IM

"Oprosti im, ne znaju što čine." Niti jedan koncept Nauka nije u meni izazvao toliko otpora  niti je toliko misteriozan kao ovaj. Zaista je teško shvatljiv, a još teže prihvatljiv.
Iz navedenog se zaključuje da onaj tko čini loše, ne bi to mogao činiti niti u kojem slučaju osim ako je u potpunom neznanju o karakteru onoga što čini. Dakle, nema namjere. Znanje nas, po tome, spašava od zla, a neznanje pak amnestira.
Očito je da u tom, kao i svakom drugom nalaženju znanja (tj. saznavanju),  inteligencija ima golemu ako ne i presudnu važnost. Iz toga zaključujemo da su samo neki (obdareni njome) sposobni saznavati i činiti ispravno, dok ovi drugi nemaju taj potencijal (pa su time ili amnestirani ili pak, što bi bilo još žalosnije, bez šanse da čine ispravno ili se spase). Dakle, sve je predodređeno, predestinirano. No na tom se zaključku ne mogu i ne želim zadržati.
Očigledno je da ono što mi podrazumijevamo pod pojmom inteligencija (pod time mislim i na racionalnu i emocionalnu i duhovnu) niti išta mjerljivo na taj način, nije konačan odgovor zašto netko čini loše. I to znanje i neznanje koje Krist spominje s Križa, nije ono što moderan svijet (količina skupljenih informacija) smatra pod tim pojmovima.....


mogu

Ne mogu je uzrok sve nesreće. Moraš je uzrok svih sukoba. Postoji razlika između ne mogu i neću. Misliti ne mogu nastupa nakon dovoljno izvršenih neću iliti neizvršenih hoću. Prijelomna točka je kad čovjek stvarno počne misliti da ne može - kad zaboravi da može. Koji je uzrok tomu? Uzmimo primjer djeteta školske dobi koje gleda njemu zanimljivu seriju na televiziji. U jeku najnapetijeg dijela začuje glas roditelja :“Molim te dohvati mi čašu sa stola“. U njemu nastaje sukob između hoću (pristajem) i neću (ne pristajem u onom što se čini kao ovaj trenutak, ali da je neki drugi...).
Razlog hoću jasan je; dijete je zdravo, u fizičkoj, psihičkoj i duhovnoj moći da učini navedeno i kao takvo pristaje izvršiti volju roditelja.
Ali razlog neću? Neki neću je sigurno hoću nekome ili nečemu drugome. Neću donijeti čašu, ali hoću i dalje ležati i gledati tv. Ispada da je na vagi odluka učiniti za sebe ili učiniti za drugoga. Naravno, dijete u tom odnosu, bez intervencije, bira učiniti za sebe, jer s tom prirodom se čovjek rađa. Ta intervencija je odgoj. Ali, dali je to učiniti za sebe? Da bi učinio za sebe, moram znati tko sam ja. To je prvi uvjet.
U ovom slučaju, ja sam onaj koji leži u krajnjoj tjelesnoj ugodi, gledajući ono što pobuđuje moj mozak da izlučuje hormone koji stvaraju osjećaj uzbuđenja (naravno u mom tijelu), a bez da se od mene traži ikakav napor za to postignuće (osim ležanja i održavanja u budnom stanju)....


SLOBODA

Što bi stvarno radio čovjek koji ništa ne mora? Iliti koji je saznao da ništa ne mora? I to do posljednje instance vlastitog bića, ne mislim samo da je oslobođen radne ili bilo kakve druge obveze, već i svakog osjećaja da nešto mora, da se nešto mora, da bi nešto trebalo jer bi bilo u redu. Oslobođen svakog osjećaja socijalnog, moralnog, emocionalnog te svakog vanjskog i unutarnjeg pritiska? Što bi radio? Pod moranjem shvaćam i svjesno ili nesvjesno uzimanje uloge kojom glumeći je, pridajemo smisao vlastitom životu, za kojeg bi bez te uloge imali osjećaj besmisla. Mogu to biti i plemenite uloge pomaganja nesretnijima od sebe, bolesnicima, itd. U kontekstu uloge ispada da radimo što želimo, ali samo ispada, jer gledajući suštinu naša preuzeta uloga to želi, a mi ulogu glumimo jer moramo.

Nameće se zaključak da ni od čega ne postoji veći strah nego od slobode. I u tome ima zaista puno logike. Dosta sam različitih ljudi sreo u životu, ali me najviše intrigiraju i privlače specifični. Ne mislim usiljeno specifični jer to žele biti, već upravo suprotno, oni koji nastoje biti integrirani u društvo a teško ili nikako uspijevaju. Među onima sa svojevrsnim psihičkim ili duševnim tegobama nije bilo niti jednog integriranog u sustav. Baš svi s kojima sam u nekom periodu provodio vrijeme bili su nezaposleni (svojom voljom ili protiv nje), pod roditeljskom skrbi, s namirenim egzistencijalnim potrebama. Iz kuta nekog drugog moglo bi se na njihovu situaciju gledati sa zavišću s obzirom da nisu ništa morali, a imali su sve što im treba. Svojevrsna sloboda. Znači postoji veza između ludila i slobode..


EVOLUCIJA

Ne zgrožava me toliko odsustvo smisla, koliko istinski i bespoštedan prijezir prema svemu što smisla ima. I punina i praznina mogu se ticati smisla, no šupljna se tiče isključivo odsustva istog, a takvo se stanje naziva besmisao.
Dominira našim ambijentima, muzikom, filmom, serijama, svakodnevnim razgovorima, manifestira se u naoko nebitnim detaljima. Uvijek sam imao odbojnost prema prostorima s napadno jakim svjetlima žarulja, koje oduzimaju svaku mogućnost intime i koncentracije. Tako osvjetljen prostor, napadno bijele pločice i prazni zidovi svjedoci su besmisla, kao i bolesna niskost duha uočljiva u sklonosti patološki primitivnim melodijama i tekstovima, uobličenim na kvalitativno najniže zamislivoj razini i onih s puno mašte.
Odakle to? Odakle kronična bolest duha? Tolika niskost, sigurno nezamisliva našim precima, od prvih civilizacija u Mezopotamiji, preko stare Grčke, do renesanse, klasicizma, romantizma...70 tih godina prošlog stoljeća. Je li moguće da smo, unatoč neospornom tehnološkom razvitku, u suštini zakržljali duševno. Nažalost jest.
Kad specifičnostima ovih naših prostora dodamo nedavni rat, migracije, odljev mozgova, duboku ekonomsku krizu uzrokovanu pljačkom, degradaciju na svakom polju, donekle naziremo uzrok ove strašne posljedice. Dugo sam tražio zajednički nazivnik svemu i  pomno proučavajući glupost, bezukus, primitivizam, neznanje i s druge strane sve što proizlazi iz pomanjkanja vrline, izabrao riječ šupljina. Ono što povezuje svaku pojavnost izazvanu prije navedenim zaista jest šupljina.
Šupljina nije praznina, jer praznina podrazumijeva prazan prostor u materijalnom smislu, dok s druge strane, šupljina može biti prisutna i tamo gdje ima elemenata koji onemogućuju prazninu...


norveška

Ponukan dojmovima koje mi je prenio jedan prijatelj nakon petodnevnog posjeta Norveškoj (znajući da će on, poznavajući mene, htjeti vidjeti i promatrati ono što bi mi bilo važno), napisao sam pismo drugom prijatelju, imajući namjeru za koju će se tek vidjeti dali može biti prepoznata i realizirana. Nakon toga sam shvatio da bih to htio, kad bi se moglo, poslati svima pa ga evo pokazujem.

„Molim te pročitaj i, kad uhvatiš vremena, uzmi za ozbiljno. 

....naslanjajući se na sinoćnji razgovor, Domagojeve dojmove i tvoje iskustvo, jednostavno ne mogu spavati od razmišljanja. Pošto znam da se i ti boriš s idealizmom (da kažem slikovito), a gledao si to iz prvih redova, stvarno vjerujem da mi možeš pomoći da dođem do rješenja....


izgubljenom prijatelju

Koliko god pretenciozno bilo, počet ću s doneklom definicijom vizije prijateljstva. "Napravit ću sve što se može, a ako se ne može, naći ću način." Ako nije bilo načina, upitna je snaga prijateljstva. A pogotovo ako načina nema učestalo. Najveći protivnik, ne samo prethodno navedenog ideala odnosa između dvojice/dvoje ljudi, nego i svakog napretka jest izgovor. Opravdanje. Mislim da se kreativna moć ljudskog roda ni na kojem polju nije toliko iskazala kao na ovom. Beskonačan broj razloga zašto nešto nije, a trebalo je biti i zašto nešto jest, a nije trebalo. Ponekad mislim da je John Wallaceov znak upravo namijenjen ovom fenomenu. To mi otkriva ogromnu porebu u nama da budemo opravdani. U očima drugih je najnezreliji oblik te potrebe, a ipak onaj na kojem se toliko dugo zadržavamo. Nazvao bih to mlakošću. Iako nije pohvalno, treba neprijetvornosti i odvažnosti za nekome reći neću, nisam htio, ne želim. Ta izravnost ipak znači nekoristoljubljivost, što je bolje. Ali, najviše dostignuće je svakako učiniti. Ispoštovati dogovor. Istrajati. To donosi osjećaj čistoće, koji je sama srž već spomenute potrebe za opravdanošću. Čistoću bih nazvao prvim i najvišim mjerilom ljepote. Naslanjajući se na starogrčki izraz kalokaghatia (čestitost, vrlina), kao ideal filozofije koji se sastoji u skladu lijepog i dobrog, bez tog dostignuća čistoće neće biti ljepote, a bez ljepote ne može biti dobrote i obrnuto. To je dvoje toliko neodvojivo da i nesvjeno, u svakodnevnom razgovoru, miješamo jedno s drugim.....


NAZADOVANJE

Za učiniti razdor treba inteligencija ponešto veća od prosjeka onih koje se zavađa, uvid u njihove ionako očite želje i strahove te u velikoj mjeri iskvarenost. Isto treba i za stvoriti masu.

Za zaista ujediniti treba pak moći doprijeti do najiskonskijeg ali najvišeg, zajedničkog svima. Do dubine srca. Inteligenciju takve snage bez susprezanja mogu nazvati anđeoskom.

Ne vidjeti istinu u dobru i ne vidjeti Boga iza svega, za mene je pomanjkanje iste. Rijetki to uspijevaju i najčešće ne umiru prirodnom smrću. Ili kako reče veliki filozof Francis Bacon "Malo filozofije vodi nas u ateizam, ali duboka filozofija dovodi čovjeka ponovno do religije".

Um prevodi vanjska stanja u sreću i nesreću. Razvojem, imamo mogućnost više da slijedimo porive. To zovemo napredak - u suštini prema udobnosti i zadovoljstvu; trenutnome. To se ipak zove nazadovanje i vodi duhovnoj zakržljalosti, što je više nego očito.


manifest potpiraču negativnog mnijenja

Unatoč svoj silini nastojanja, niti režanjem, niti lajanjem, niti negiranjem, niti ignoriranjem, niti lukom i strijelom ne možeš umanjiti talent, karizmu, genij. Dar. Ipak, ishodišna točka tvojih podlosti nije zavist niti bilo koji oblik mržnje, oni su samo posljedica. Uzrok vuče porijeklo od samog početka, jer tako se vrlo vjerovatno osjećao davni čovjek Homo erectus prvi put stajavši pred vatrom, ali još i više pred onim tko ju je otkrio. Dakle strah. Toliko dubok strah, da nikakve prijateljske namjere niti čini, nikakav način ne može dovesti do okopnjenja sumnje u tebi. Štoviše, zbog vlastite iskvarenosti, samo će je pojačavati. Ono što ti u toj palanačkoj začahurenosti ostaje, zaista jest nalaziti opet i iznova beskonačna opravdanja za sebe, ali i olakotne okolnosti za drugog, kao jedino moguće objašnjenje razlike koju tako i na taj način, a opet zbog vlastite iskvarenosti, vidiš samo ti. Radosna vijest jest da ništa od toga ne može i neće umanjiti genija i miljenika, kolika god nastojanja vijekovima bila, od istih i na isti način. Možeš svojim otrovom pripomoći njegovom samouništenju, ali ga nećeš umanjiti. Ima Boga i ništa neće ostati skriveno. Ništa od toga što pripisuješ, otpisuješ, dodaješ, oduzimaš. Niti jedna laž, pa čak niti namjera i misao. A radosna vijest za tebe je da ima nade. Još stigneš izučiti vještinu pa je moći i prepoznati u drugome. Još stigneš pročitati što je više moguće knjiga velikana duha i misli, ljudske povijesti te uzdići duh do sada nepoznatih visina i doći do razine gdje je moguć istinski međuljudski odnos. Doći do tamo gdje ti riječ Bog neće zvučati ovako kao sad, već veličanstveno i bjelodano. Još nije kasno za obraćenje i put prosvjetljenja, izlaska iz tame, straha, besmisla...ropstva. Iako ima nekog blagoslova u neznanju, a još i više u ne znati koliko ne znam, nije trajno. Iako ima nekog blagoslova u zakržljalosti duha koja omogućava pripadanje plemenu, to je polusvjestan odabir i nije dostignuće. Istinsko i trajno je u prethodno navedenom. Ja vjerujem u tebe, iako ti ne vjeruješ. I nastojat ću usprkos zloći. Za dobro tebe, na dobro moje i tvoje djece, zato jer je svaki čovjek i njegov spas težnja Božja te na kraju na dobro vlastite duše. `14


o ukusima se ne raspravlja

...i svi se okuražiše i nahrliše zlouporabiti plavi telefon...u potrazi za pravima...naravno svojim. Jedina prava i ugrožena manjina ostaju pamet, ukus, poštenje. Od čega je najveća kombinacija svih triju, koju bismo mogli nazvati prosvijećenost. A ta je manjina najtiša u potrazi vlastitih prava. Ali, kako kaže veliki mislilac, najlakše umiru oni čiji život najviše vrijedi. A ukus...o ukusima se ne raspravlja. Da, autor izreke je podrazumijevao da svatko ima minimum znanja, kulture i digniteta da s lakoćom odijeli ukusno od neukusnog u kontekstu čega nema potrebe za raspravom. Mozart ili Bach, De Niro ili Pacino, Jesenjin ili Puškin, Fender ili Gibson? Zaista stvar ukusa. Ali vjerovatno nije ni sanjao da će svojom mudrom konstrukcijom dati naizgled nepobitan alibi onima bez ukusa iliti minimuma znanja iliti neodmaklima daleko u evoluciji i razvoju svijesti. Louis Armstrong ili Seka Aleksić? "Meni je Seka zakon, za prvog ne ni ne znam. Ne volim dosadnu muziku. Volim brzo i veselo. I da se tekst lako pamti. Narzabavno, to je moj ukus." Međutim, to je bezukus. Za ukus je ipak potrebna kombinacija znanja, vještine, kulture, itd., itd. Ukus se gradi i stječe. A beneficije stečenog znaju samo oni koji su odmakli u profinjenosti. Drugima ostaje nepojmljivo i skriveno. Iliti nezabavno. Uostalom da bi prepoznao vrlinu u nekome, moraš imati svoju. I naposlijetku, glazba. Vjerovatno kao niti jedna umjetnost, odraz stanja svijesti. Duha. Kao što kineska poslovica kaže "Ako tisuće ljudi vjeruje u glupost, to i dalje ostaje glupost" iliti "Kakva je u državi glazba, takva će biti država", Platon, "Država".

Genijalni je Sokrat znao o čemu govori....`14.


velika subota

Nisam kasnio na misu, čak sam došao pola sata ranije, ali svečanost i važnost današnjeg dana učinila je da stojim. Zaista sam mislio da neću uspjeti s pažnjom sudjelovati, jer sam bio svjestan vanrednog vremenskog trajanja i tu su već počela moja unutarnja previranja. Međutim, odlučio sam da hoću i iskreno zamolio snagu da podnesem situaciju u kojoj sam se našao. Nije prošlo dugo, kad me čovjek s lijeve strane pozvao da sjednem na klupu pored njega, zamolivši ostale na toj istoj klupi da se stisnu. Sve u meni prihvatilo bi poziv, ali primijetivši ženu iza sebe, nisam htio a da ne prihvatim priliku za nesebičnost. Ona je naposlijetku sjela, a ja ostao stajati, bez dvojbi o svojoj odluci, iako ju je težim učinila činjenica da ona nije rekla hvala. Naravno zbog moje oholosti.

Nakon dosta vremena, osjećao sam takve bolove u donjem dijelu kralježnice, da sam ozbiljno razmišljao da odem i diskretno pogledavavši iza sebe planirao kako da to što neprimjetnije izvedem. Borio sam se i s mislima o onima koji sjede. Pokušavao sam mijenjati položaje tijela, glave, itd. i onda sam shvatio da mi biva lakše ako se naslonim direktno na rub izbočene površine pored sebe i da pritiskom na isti, bol postaje podnošljivija. Čvrsto sam odlučio ne odustati i u sebi ponovo zamolio Boga da mi dade snage ne samo da odstojim, već i da mogu srcem biti prisutan. I dodao rečenicu, više duhovito, da malu pomoć ne bih odbio. Par sekundi poslije, čovjek je napravio mjesta za sina mu koji je sjedio na stolici. Mali se premjestio na klupu, a ja sam sjeo na stolicu osjećajući veliko olakšanje, ali i pod dojmom svega. Zahvalio sam srdačno i dodao kroz osmijeh da je već zaista postajalo teško.

Ovaj mali veliki događaj, simboličan je i meni poučan. Ipak mi je bilo omogućeno da sudjelujem u slavlju i pišući ovo netom poslije, osjećam veliko ispunjenje i mir. A zaista sam bio na rubu da odem. Mogu i pristajem je ponovo presudilo, uz Božju pomoć.

Simbolika ovog tjedna i života. `13.


DOSLJEDNOST

Nakon godinu i nešto više dana, opet sam sinoć imao priliku iskusiti jedinstven osjećaj zadovoljstva duše kojeg može izazvati samo par stvari. Bio sam u društvu prijatelja koji, na sreću, imaju razvijen smisao za ukus i moć uočavanja bitnog pa je doživljaj bio tim bolji. Nisam mislio da ću ikada pisati ovako nešto, ali osjećam neodoljivu potrebu i ispada, suprotno mom početnom uvjerenju, da je postojanje ovakve rubrike na sajtu ipak smisleno.

Nisam fasciniran samo neupitnom viruoznošću i znanjem, nisam čak ni fasciniran samo duhovnom dimenzijom koja njihovu tehniku čini smislenom i uzvišenom (iako sam time najviše bio prvi put), sinoć sam s čuđenjem gledao kako pozornica i dvorana mijenjaju naličje, a ljudi oko mene izraz lica..