SLOBODA

Što bi stvarno radio čovjek koji ništa ne mora? Iliti koji je saznao da ništa ne mora? I to do posljednje instance vlastitog bića, ne mislim samo da je oslobođen radne ili bilo kakve druge obveze, već i svakog osjećaja da nešto mora, da se nešto mora, da bi nešto trebalo jer bi bilo u redu. Oslobođen svakog osjećaja socijalnog, moralnog, emocionalnog te svakog vanjskog i unutarnjeg pritiska? Što bi radio? Pod moranjem shvaćam i svjesno ili nesvjesno uzimanje uloge kojom, glumeći je, pridajemo smisao vlastitom životu za kojeg bi bez te uloge imali osjećaj besmisla. Mogu to biti i plemenite uloge pomaganja nesretnijima od sebe. U kontekstu uloge ispada da radimo što želimo, jer gledajući suštinu, naša preuzeta uloga to želi, a mi ulogu koja želi glumimo jer moramo.

Nameće se zaključak da ni od čega ne postoji veći strah nego od slobode. I u tome ima zaista puno logike. Dosta sam različitih ljudi sreo u životu, ali me najviše intrigiraju i privlače specifični. Ne mislim usiljeno specifični jer to žele biti, već upravo suprotno, oni koji nastoje biti integrirani u društvo a teško ili nikako uspijevaju. Među onima sa svojevrsnim psihičkim ili duševnim tegobama nije bilo niti jednog integriranog u sustav. Baš svi s kojima sam u nekom periodu provodio vrijeme bili su nezaposleni (svojom voljom ili protiv nje), pod roditeljskom skrbi, s namirenim egzistencijalnim potrebama. Iz kuta nekog drugog moglo bi se na njihovu situaciju gledati sa zavišću s obzirom da nisu ništa morali, a imali su sve što im treba. Svojevrsna sloboda. Znači postoji veza između ludila i slobode (ili barem slobodnog vremena)...

Parafrazirajući Aristotela, genijalnosti (iako je genijalnost ovdje preteška riječ) nema bez ludila, pa se nameće spona u odnosu sloboda - ludilo - genijalnost. Iako tema nije odavno znanstveno dokazana veza između kreativnog nagona i psihičke neuravnoteženosti, upliće se u ono što pokušavam shvatiti.

Ili ludilo vodi u slobodu ili sloboda u ludilo. A možda i - slobodno vrijeme može voditi u ludilo.
I vraćam se pitanju, što bi radio čovjek koji ništa ne mora? Uvjeren sam, kada bi bilo moguće jednim potezom ruke osobu osloboditi svih uvjerenja koja ga tjeraju da misli da nešto mora, da bi situacija bila približno ista onoj kada bi tigru u zoološkom vrtu otvorili vrata. Oduvijek naviknut na svoj životni prostor i radijus kretanja, pitanje je dali bi izašao, a ako i bi, na koliko dugo? Kao što u Indiji vezuju mlade slonove lancima za stabla, a potom postepeno smanjujući snagu lanaca slon biva dresiran tako da ga je kao odraslog dovoljno vezati tankim konopcem za tanašnu granu.

 

Vrlo je izvjesno da osoba ne bi znala što u toj novonastaloj situaciji, kamo ni kako. Izvjesno je i da bi neko kratko vrijeme tu situaciju doživljavala pozitivnom. A pokušajmo zamisliti što bi bilo da tog istog tigra najednom i momentalno vratimo u njegov prirodni milje džungle. Paralela je otprilike ista.
Logika kaže da je strah od slobode povezan sa osjećajem sigurnosti. Ali volio bih vidjeti usporedbu rezultata testova snage, brzine, reaktivnosti bengalskog tigra negdje u Bangladešu te onog iz zoološkog vrta. Ti bi testovi, siguran sam, zorno pokazali što nam taj toliko željeni komfor i precijenjena sigurnost naposlijetku čine. Ne može se poreći privlačnost uživanja u njihovim blagodatima, ali neminovan je negativan predznak krajnje posljedice.

Ne morati ništa ne znači ništa ne željeti ili ne voljeti. Ne morati ništa je osnovni preduvjet za uopće moći istinski htjeti i istinski voljeti. Tek kad se ništa ne mora, dolazi se u situaciju da se sve može. A kada sve možemo, mi i samo mi bivamo odgovorni za ono što činimo, što mi govori da je odgovornost onolika kolika je i sloboda, ali i da je sloboda kolika je odgovornost. To je točka u kojoj su tek mogući i slobodna volja i savjest, no to je druga tema.U kojoj mjeri uspijemo izbjeći slobodu, izbjegli smo i odgovornost. A zašto bismo to činili? Logika mi opet kaže – zbog sigurnosti. Mi sigurnost doživljavamo slobodom.

 

U ovom trenutku mi se nameće zamisao Boga, kao vrhovnog i svemoćnog bića. Svemoćnog – Onog koji sve može. I koji ništa ne mora, jer iznad vrhovnog bića nema ničega. A pošto On nas naziva djecom i želi da smo Mu slični, ne vidim po čemu bi bilo opravdano i dobro biti neslobodan i nemoćan. Bog može sve. Zamislimo samo da netko od nas može sve, što bi htio? Što bi prvo htio? Imamo gomilu primjera gdje netko dođe u situaciju da može više od drugog pa iz pohlepe i sebičnosti napravi dijametralno suprotno od općeg dobra. Kako ne reći Bogu hvala što u svojoj svemoćnosti bira da je ovakav. Upravo to smatram dobrotom. Biti u situaciji moći, a izabrati dobro za onog nad kim sam u situaciji moći. Pa čak i ako trebam žrtvovati sebe. To je sveta božanska ljubav i to je dobrota. Zaključujem da je ne može biti bez slobode.

 

Donekle o ovom pišem iz iskustva, jer sam vrlo malo stvari u životu morao, bivajući nekim usudom povlašten prisustvom osoba u svom životu (počevši s mamom), koje su podnašale teret realnog života za mene da bih ja bio slobodan koliko sam želio. Uglavnom, mogu reći da sam skoro sve što sam radio, radio jer sam htio. I još uvijek radim. Ono što sam mislio da moram i što me unesrećivalo godinama, bilo je generirano kompleksom nastalim u specifičnim životnim okolnostima. Mogu reći da je strah od slobode razumljiv. To je stanje u kojem se čovjek zaista bori s vlastitim demonima, ne samo jer ima vremena za to, već i zato što je to stanje u kojem se to događa. Nešto kao čistilište. To je stanje u kojem je sve moguće hedonistički podrediti sebi i isto tako boriti se sa sobom i nastojati biti što bolji u duhovnom smislu. A jedno je s drugim zaista oprečno, što god tko mislio. Ja sam pokušao naći srednji put, ali to je svakome početna opcija, koja nažalost ne funkcionira. Mogu sa sigurnošću reći da je jedini put biti sluga savjesti i gospodar vlastite volje. Bog zaista postoji.

 

Stanje slobode je i stanje velike i bolne usamljenosti, jer svi oko vas su u nekoj ulozi, kolotečini, udruženju, sistemu, zajednici i raspolažu ograničenim vremenom, plus što vaš način života a kasnije i razmišljanja, toliko odudara od okoline da sigurno bivate okarakterizirani kao, u najboljem slučaju čudak, a u najčešćem kao lud. Sutra se nikud „ne dižete“, nikud ne morate, nikud ne pripadate. Jednostavno, svaki dan je ispočetka bijelo platno na kojem morate nešto naslikati iz ničega. Izvana izgleda bajno i krasno, ali iznutra je teška borba, s gomilom kriza, beskonačnih pitanja i iscrpljujuća potraga za smislom. Najiskrenije, do hamletovskog pitanja postojanja ili nepostojanja. Rub.

Dakle, to bi se događalo čovjeku koji bi bio oslobođen svakog moranja. Sad je već dosta shvatljivije zašto to ljudi baš i ne žele, iako svi misle da bi ili još zanimljivije, da jesu. Ali odgovor se krije u činjenici da nitko ustvari i ne misli o tom. Možda pomisli – to da. I opet vrijedi paralela između dva tigra. Onaj na slobodi svakog dana ponovo preživljava, prolazi „scile i haribde“ da bi opstao. Iako je drugom hrana servirana i nalazi se na sigurnom, ništa ga osim atrofiranih fizičkih karakteristika ne čini tigrom. To je jedan argument za. Po meni dovoljan.

 

I opet – što bi radio čovjek koji ništa ne mora? Ili bi nesputano uništavao ili bi nesputano stvarao. Pošto je manevarski prostor  i resursi za uništavanje ograničen (to bi morao biti izbor niže inteligentnog bića) moj je odgovor – stvarao. Stvarao, jer sloboda je stanje tolikog kreativnog i inih nagona, da je nemoguće zadržavati takvu silu u sebi. Ta sila čini da učenje ne da nije teško, nego se žarko hoće, a svako učenje je usmjereno tome da bi stvaranje bilo što uvjerljivije i snažnije. Uostalom, zamišljajući velikane, nemoguće mi je zamisliti Beethovena za uredskim stolom. Silina njegovih simfonija je silina duha koja razbija okove ropstva i nadilazi ovaj svijet. Izvor te snage (i sve snage) je u slobodi. Ako bi svi ljudi bili oslobođeni, ne bi mogli biti ucijenjeni hranom, bojom, stvarima. Ne bi mogli biti zadržani u okovima materijalizma, nesreće, zla, osjećaja neimaštine, zavisti, licemjerja, podijeljenosti. Okovi straha bili bi razbijeni.

U mojim vizijama, tako će izgledati Kraljevstvo vrhovnog Stvaraoca. Onog koji želi da smo mu slični i da se ne bojimo. Koliko god bila zahtijevna i nepredvidiva, iz stanja slobode makar na tren doživljenog, nema dobrovoljnog povratka ni pod koju cijenu.`15