SINTEZA


...Nedavni razgovor u povećem društvu, vodio se oko hipoteze što bi svatko promijenio da može. Naravno s ciljem da bude bolje.
Većina odgovora ticala se konkretnih ekonomskih poteza te s druge strane reforme obrazovnog sustava i pravosuđa. Moj odgovor sastojao se od jedne konkretne riječi - muziku.
Promijenio bih muziku. Istražujući tu misao nadaleko i naširoko u potpunosti prihvaćam Sokratovu tezu. „Kakva je u državi glazba, takva će biti država“. I amen.
Ponavljam to do granica dosade, međutim potpuno sam siguran u ispravnost zaključka.
I naš slučaj je više nego očit primjer...( )

 

 

...Na pitanje “Koje je onda rješenje, kad su to jedine dvije opcije koje imamo“, moja sugovornica kaže „možda je rješenje sinteza? Spoj jednog i drugog?“
No, bolje promislivši, logika nalaže da ako se spoje te dvije koncepcije, a suštinu svaka zasebno već nema, i zbroj mora biti ništa. Zar zaista nema izlaza? Zar ne postoji nešto treće? Kako opet snimiti „Naše malo misto“, „Gruntovčane“, „Tko pjeva zlo ne misli“, „H-8“, „Brezu“, „Svoga tela gospodar“? Lokalno, a svjetski. Što je drugo Seinfeld? Derek Trucks? Bečka klasika? Vicente Amigo? Astor Piazzola?
Lokalno, a na svjetskoj razini. Kako to postići i zašto u tome ne uspijevamo?....( )

 

 

...Mi ne trebamo i ne možemo svirati blues kao Amerikanci, niti flamenco kao Španjolci, niti tango kao Argentinci, ne možemo biti Prince, Erica Claptona ili Jacob Collier. Ne na njihov način. Mi to možemo vidjeti i poželjeti (jer je dobro) i onda pokušavati kopirati. Međutim na taj način nećemo dogurati dalje od granica naše male zemlje.
S razlogom original Van Gogha košta 80 milijuna dolara, a kopija (nevještom oku potpuno identična) 15$. Pazite razliku.
Mi moramo shvatiti principe kojima se oni vode dok to rade. To nije model gitare, kože na bubnju, model pojačala, to nije mikrofon, odjeća, frizura.
To je duhovna dimenzija, stanje. Mi moramo svirati svoje, kako oni sviraju svoje. Ne svirati njihovo, a niti svirati svoje bez da shvatimo kako to svirati. Bolje ne svirati ništa do tad....( )

 

 

...A odakle toliko uspjeha u sferi sporta? To pitanje ima poduži odgovor no sada samo kratko...
Jednostavno, na tom polju smo osviješteni. Samo osviještenost donosi napredak...()

 

 

...Ne razumijemo koncept prigušenih svjetala iliti atmosfere, ne razumijemo suptilnost u ophođenju, izražavanju, riječi, dodiru s instrumentom ili drugim ljudskim bićem.
Suptilnost (čitaj dosada) nam je zaista potpuno strana pa je i cijela plejada starih, lijepih pjesama skoro potpuno izbrisana iz našeg kolektovnog pamćenja.
Mladi odrastaju u tom duhu i tragično je da nepogrešivo barataju opusom izvođača iz susjednih država, koji veze nemaju s našim naslijeđem niti identitetom.
Dobro, tomu su sigurno pridonijele migracije, ali ako je država jaka, ima jak identitet i svijest o sebi, ne treba se bojati nikoga, jer će svaki utjecaj u svojoj snazi uspjeti asimilirati. Svaki će utjecaj nadograditi naš temelj.
Mi to (za razliku od našeg idola SAD-a), svakako ne uspijevamo.
Ovo „idola“ treba shvatiti uvjetno, jer iako se oblačimo kao oni - imamo iste gadgete, widgete, smartphone, tenisice, trgovačke i lance brze hrane - ništa drugo nije isto (opet moć neuočavanja bitnog). Srce nas vuče melodijama istočnih susjeda, a i obrasci ponašanja antiherojima njihovih filmova.
Pitam se kako će izgledati brakovi i emocionalni odnosi ljudi čije najdublje poimanje suptilnosti i poezije najdalje sežu do stihova „Viski pijem, plačem pa se smijem“.....
Mislim da statistike pokazuju kako....

 

 

...Na sustav se ne možemo osloniti. Urušen je, korumpiran, nema niti sposobnosti ni znanja. Mi smo mali i ne možemo očekivati da ćemo imati 100 idealnih ljudi za svaku poziciju. Međutim odgovorno tvrdim da imamo po jednog. Ima jedan scenarist, jedan glumac, jedan autor, jedan izvođač, jedan idealan kandidat za izbornika, premijera, itd. Veliki bi napredak bio da ga sustav, ako ga već ne može niti prepoznati a kamoli promovirati, ne opstruira na svakom koraku. To bi bio gigantski pomak za nas. No sustav brani sebe i zna (kao matrica) da je njegova vlastita opstojnost ugrožena u tom slučaju. Brani se promocijom neznanja pa na mjestima gdje se odlučuje uvijek nikne netko tko ne shvaća i ne vidi, a tako ni oni koje on bira.
Taj sustav iznjedruje ljude nesposobne da vide bitno.
Tako bi se naša ekspedicija delegirana od ministra da reformira obrazovni sustav, vratila iz Finske nakon višetjedne edukacije sa zaključkom da kod njih učenici imaju drugačiji razmještaj klupa. Onda bi se to ekspresno i neprirodno nastojalo primijeniti kod nas (inspekcije bi kažnjavale one koji se toga ne drže) te bismo se nakon par godina češkali po glavi, čudeći se zbog čega su naši rezultati i dalje isti. Dakle nimalo bliži njima. Onda bi nova vlast pobjedonosno zaključila da jest razmještaj klupa, ali s lijeva na desno a ne s desna na lijevo. Pa dok opet prođe par godina. Monty Python.
Međutim to je naša stvarnost i opet ista priča kao sa modelom pojačala, debljinom žica, frizurom. Nebitne stvari. Sustav nepogrešivo promašuje bitno....()

 

 

...Sve se filozofije slažu kako je neznanje uzrok svakog zla. To je neznanje od tog istog sistema poticano pa i nagrađivano. Naša je borba,  borba protiv toga. Prvi korak odnosa prema neznanju daje opet kršćanstvo. Oprostiti. Nema dalje dok se to ne dogodi. Jer sudar s neznanjem izaziva toliko frustracije i prezira da vodi u mržnju. Pogotovo jer lako možemo zaključiti da je sve to namjerno usmjereno protiv nas. Ta borba s vlastitom ohološću je dugotrajna, ali paradoksalno - unaprijeđuje. Borba s neznanjem unaprijeđuje one koji se bore za znanje. Borba za ideale unaprijeđuje. Borba unaprijeđuje...()
dP`19.