O Nagradi, Miši.... i Srbima

 

...to su pjesme koje narod odbacuje, nikad ih samoinicijativno ne pjeva, ne zna niti tekst. To su pjesme na koje se izvodi bolja polovica (najčešće na njenu inicijativu), najviše da svi vide koliko smo urbani. I ova nagrada će pripomoći tome da osjetimo pritisak da se moramo pohvaliti da slušamo tog čovjeka/ženu.
Vozili smo 200 km u jednom smjeru za osjećaj pripadnosti višoj klasi. Kupovali smo samo brendirano. Dizali smo kredite i otplaćivali 20 godina auto koji je nakon 8 godina bezvrijedan. Sve za taj osjećaj. Mi smo mali i na rubu beznačajnosti. Imamo samo jednu šansu... da se prikazujemo veliki.
A kako?
Tako što ćemo imitirati one koje mi vidimo velikima. Dodvorit ćemo se njima. Tako ćemo se zaštititi.
Nagrada ide onom tko je najvjerodostojnije izimitirao naše gospodare.
Nagradu su uspostavili glumci.

U drugoj polovici prošlog stoljeća, ovdje se odolijevalo zapadu. Zapad, sa svojim brendovima, kapitalizmom, napose načinom razmišljanja, nije mogao probiti granice bivše države. Ne onoliko koliko je htio. Pošto je i sistem te države bio daleko od savršenog, narod je nezadovoljstvo iskazivao tako što je počeo konzumirati zapadnu kulturu (posebno glazbu), znajući da će na taj način zadati udarac vlasti, za koju bi dolazak zapadnog načina razmišljanja značio njezin kraj (osim ako presvuče odijela).
Tako je narod, između ostalog, pružao otpor.
50-tak godina kasnije, vlast se stravičnim beskičmenjaštvom dodvorava zapadu, izdajući i prodajući sve što može te potvrđujuću proročanstvo da niti jedan vladar neće za Hrvatsku biti pogubniji od Hrvata. Narod se sada, da bi iskazao nezadovoljstvo i inat, okreće istoku i bez ikakvih kriterija (pošto je i nezadovoljstvo skoro beskonačno) obgrljuje inu (ne)kulturu. Dobar dio uzroka leži i u činjenici pomanjkanja identiteta pa samim tim i nemogućnosti da se asimiliraju novopridošli članovi društva. Upravo obrnuto, mi bivamo asimilirani.
Djeca nam se hrane otpadom.
Sa zapada je importirano njihovo smeće (brendovi, gadgeti), ali ne i radna etika, stil (razumijevanje kulture minimalizma), platežna moć ili tehnološka razvijenost, a s istoka njihovo. Ovi nas porobiše kreditima, a ovi mentalitetom.
Ispada da smo (kao što je već rečeno) odlagalište smeća, kojim upravljaju domaći prvaci korupcije. Ne prodaju naravno radi boljitka i reorganizacije, već u ime vlastitog profita.
Neoboriv dokaz je stanje nakon svih tih zacija - od privati do asfalti.

"Tako dakle u ratu prolazi pobjednik?", pita me moj prijatelj koji se s 20 godina dobrovoljno priključio obrani domovine i dao doprinos ostvarenju tisućljetnog sna naroda. Od prvog dana, preko smrti prijatelja pa do ranjavanja, između ostalog. Tako dakle prolazi pobjednik?
„Svijet relativizira ishod i povod. Teritorij, prirodni potencijal i strateška poduzeća prodani su od strane kvislinga, a mi se ispričavamo za sve i gradimo kuće poraženima....slušajući pritom njihovu muziku“ – kaže on.
Međutim, primjerice, zlostavljače koji hodaju među nama - i na koje roditelji, braća, udovice, zlostavljane žene ukazuju - ne procesuiramo.
Ok, jedan dan godišnje slavimo pobjedu, još se jedan prisjećamo žrtava.
Tako da je i ta proslava u konačnici dodjela nagrade.

Narod istinski voli Mišu Kovača. Narod puni stadione gdje god se on pojavljuje. Narod pamti njegove pjesme i pjeva ih u svim prigodama. Pritom se istinski smije i plače.
Njemu ne trebaju dealovi s urednicima niti nagrade na festivalčićima da bi dograbio dva retka u novinama. Njemu ne treba da se dodvorava da bi ga se nominiralo za nešto, tamo gdje se drugi međusobno nominiraju - oni koji nikog ili malo koga zanimaju, držeći se pritom važnima  te neodoljivo podsjećajući na naše političare. Glumci.
Mišo ne treba ni plakat da okupi narod. Nikakav simbol pripadnosti, iako se njegova pripadnost iščitava.
Govori se ismijavajućim tonom "bend se raspada, on upada par doba prije ili poslije, pjeva loše, izgleda demode (ne stvara sliku o sebi kakvu bismo mi htjeli stvoriti o nama samima) pa se ni u ludilu ne želimo poistovjećivati s njim. Ustvari pa on ni ne pjeva, 'samo' digne ruke."
A ja kažem - bend se raspada, on upada dobu prije ili kasnije, digne ruke (bend mu ustvari niti ne treba…a možda ni mikrofon), a sve gori.
Zamislimo glumce da im se bend raspada, da upadaju dobu ili dvije prije.
Njihove pjesme tada ne bi slušao niti onaj urednik koji mora dok ih pušta jer je dobio stimulaciju ili će dobiti postotak od tantijema.
A konstrukcija koja nadolazi kao posljednja slamka spasa – ja sam ipak umjetnik -  jednostavno nije točna. Tu iluziju, umjetnik bi odbacio i da istina jest.
Naravno da kriterij dosega nije brojnost ili mnogobrojnost, međutim postoje fenomeni koji zaslužuju ozbiljne sociološke studije. No, nikako podcjenjivanje.
Umjetnost mora podrazumijevati originalnost, silovitost, transcendentalnost (duhovnu dimenziju), nepredvidivost, kreaciju, znanje, intuiciju, specifične životne okolnosti...itd., itd. Nema potrebe za definicijama neizrecivog. Ali, iako otegotnu okolnost svakako čine okolnosti, ultimativan, majstorski stupanj je sve to moći svesti na jednostavnost - no ne u smislu banalnosti. Jednostavnost koja se dotiče zajedničkog svakom ljudskom biću.
To je dimenzija srca.

Mišo nije ono što bi željeli da bude pa da ga se nagrađuje rado i s minimalnim povodom. Dodvoravač, pozer, prozapadan, proliberalan, pro ovo, pro ono. Odaslalo bi krivu sliku o dodjeljivačima nagrade da se nagrađuje njega, iako vjerovatno većinu do sada zaslužuje on.
Miši narod istinski pridodaje titulu legende. Bend se raspada, on krivo upada, ne pjeva, a sve i uvijek gori. Srca gore. To se zove karizma. To je iznad svega.
I Mišo to zna i govori to. Čak je i u ovoj fazi svjestan toga. Ostaje, u neznanju se smijati.
Ja drugi primjer ne znam, niti u tom svijetu za kojim golumovski plazimo. Čak si niti Frank Sinatra nije mogao priuštiti da samo digne ruke. Morao je pjevati. I Elvis. I još biti u sjajnom odijelu.
Ako je Oliver, pokoj mu duši, mogao pjevati (a mogao je) telefonski imenik i zvučalo bi dobro, Mišo može ne pjevati, obučen u donji dio trenirke i potkošulju i sve će gorjeti. Karizma. To se ne može ubiti, samo ignorirati. Zatajiti.

A taj narod koji njega voli, to je hrvatski narod. Srednja (ili nekad srednja) klasa. To smo mi. Nije to dominantno ni harmonika ni tambura ni klapa.
I nisu to u publici osvetnici, pogonjeni osjećajem mržnje. U publici je moja mama, vaša majka, službenica, nastavnik, vozač kamiona, kuharica. U publici je narod, u svom najiskrenijem i najspontanijem izdanju. I gori.
I nagrade polako ali sigurno dosežu status beznačajnosti, kad njima prvo nismo zasipali onog  koji bez mikrofona čini da gori.
Narod se iz protesta okreće onome što dodjeljivači mrze, barem načelno.
Izgubili su narod. Kao i političari. Srameći se sebe. Iz kompleksa.
Dodjeljivači znaju koliko je napora potrebno da stvore nekog od tih svojih, koji sami po sebi ne mogu napuniti dnevnu sobu. Koliko je truda potrebno da se propagandom uvjeri da je doći na koncert tog i tog poruka koju odašilješ drugima, o svojoj urbanosti, pameti, klasi. Da je u toj igri brojanja lajkova i postanja sebe s putovanja (plaćenih kreditom) i evenata, nedolazak ogroman gubitak bodova. Pred kim? Ja znam. Jean Paul Sartre -  Iza zatvorenih vrata. Koluzija. Ili Filozofija palanke.
Dok sam bio zaveden željom, vidio sam, ali nisam htio vidjeti.
Tjerao sam se da pripadam, nisam to htio, ali sam mislio da moram.
Brodolom me spasio.
Ovo vam govori učitelj. Učitelj jest umjetnik. Učitelj se ne smatra umjetnikom niti glazbenikom. Učitelj nije imao dokaz za te tvrdnje i to mu je stvaralo kompleks. Zato još nije bio učitelj. Lutajući, razmišljajući i zapisujući misli, 6 godina nakon brodoloma, učitelj zna tko je. I ima dokaz za to. Slušajući otvorenim ušima, nećete moći promašiti. Slušajući s predrasudom ili uvrijeđenošću, naći ćete samo frustraciju. Tražeći zabavu i opuštanje, naći ćete dosadu. Slušajući otvorenim ušima, nećete moći promašiti. Pronaći ćete nadahnuće. Monumentalnost koja nadilazi učitelja. I on to zna.
Na dan Mišinog odlaska, spontano će se okupiti narod u tuzi. Narod će se organizirati sam. Neće se političari gurati u prve redove, jer poistovjećivanje s njim odašilje krivu i nedovoljno urbanu sliku o prisutnom. Nema bodova. Samo će poneki kolega, možda i organizator nagrade reći ponešto od ovoga što je rečeno gore, pokušavajući se iskupiti, djelomično svjestan krivnje. To bi napravio i Poncije Pilat.
Paradoksalno, da je Mišo - koji je 16 godišnjeg sina dao za ovu državu - Srbin, predstavnici vlasti bili bi u prvim redovima, cijeli narod iza njih, a dnevnik bi (u atmosferi sličnoj objavi smrti Josipa Broza) započeo riječima "Otišla je najveća legenda s ovih prostora". I mislili bi to iskreno, bez zadrške i podsmijeha, ne srameći se sebe.
Kompleks od muškarca Balkanca i želja da se ispadne veći Balkanac od Balkanaca, zorno ukazuje na trenutno stanje Hrvata. Ne osjećajući se dovoljno muževan, Hrvat zaključuje da je tajna muževnosti u količini popijenog alkohola i vulgarnom jeziku. Prgavosti. Vjerujući u tu, propagandnim filmom stvorenu sliku, ide korak dalje te usvaja osim modela ponašanja i kulturu. Hrvatska žena, sluteći tu nesigurnost, puni klubove inteligencijom i profinjenošću zakržljalog, ali gardom joj privlačnog muškarca. Od kronične neprivlačnosti spram šonje, primitivizam u onog niti ne uočava. Tako i sama postaje primitivna. Šonjo, da bi bio u njenoj prisutnosti i donekle u šansi, također ide u iste klubove. Tako bezukusni primitivac ni kriv ni dužan postaje predmet čežnje. Idol.Šonjo, u svom mikrookruženju nastoji ostaviti dojam, kakav na njega ostavlja nasilnik. Divljenje. Pretpostavljajući, oponaša modele viđene na ekranima te muškost pronalazi takmičeći se u konzumaciji alkohola, posljedičnom skakanju na stol, hvatajući se u kolo, pjevajući melodije i tekstove...za to nemam dovoljno pogrdne riječi.Naposlijetku žena nije zadivljena, ali je rezultat djelomično zadovoljavajuć. Uvjetno rečeno, muškarci su impresionirali jedan drugog, a pobjednik leži bespomoćan na klupi.Puno je teže, a izgleda nemoguće mu, ne bojati se ženskog roda. Hrvatski muškarac pobijeđen je kad je majka prestala biti majka. Taj je trend prihvaćen objeručke, a produkt je zapada. Istok to nikada neće prihvatiti. Ne bojati se žene, tu je tajna muškosti, a ključevi su u rukama majki.

dP`18.