O Porinu, Miši....i Srbima

I Porin ide....jubilarni pedeset i šesti put pjevaču i umjetniku.

To su pjesme koje narod odbacuje, nikad ih samoinicijativno ne pjeva, ne zna niti tekst. To su pjesme na koje izvedeš bolju polovicu (najčešće na njenu inicijativu), najviše da svi vide koliko ste urbani. I ovaj Porin će pripomoći tome da osjetite pritisak da se morate pohvaliti da slušate tog čovjeka/ženu.

Vozili smo 200 km za taj osjećaj pripadnosti višoj klasi. Kupovali smo samo brendirano. Dizali smo kredite i otplaćivali 20 godina auto koji je nakon 8 godina bezvrijedan. Sve za taj osjećaj. Mi smo mali i bezvrijedni. Imamo samo jednu šansu...da se prikazujemo veliki. A kako?

Tako što ćemo imitirati one koje mi vidimo velikima. Dodvorit ćemo se njima. Tako ćemo se zaštititi.

Mi smo Golum. Nagrada ide onom tko je najvjerodostojnije izimitirao naše gospodare.

Nagradu su uspostavili glumci.

Porin je nagrada za glumu.

U drugoj polovici prošlog stoljeća, ovdje se odolijevalo zapadu. Zapad, sa svojim brendovima, načinom razmišljanja, napose kapitalizmom, nije mogao probiti granice bivše države. Ne onoliko koliko je htio. Pošto je i sistem te države bio daleko od savršenog, narod je nezadovoljstvo iskazivao tako da je počeo konzumirati zapadnu kulturu (posebno glazbu), znajući da će na taj način zadati udarac vlasti, za koju bi dolazak zapadnog načina razmišljanja značio njezin kraj.

Tako je narod, između ostalog, pružao otpor.

50tak godina kasnije, vlast se stravičnim beskičmenjaštvom dodvorava zapadu, izdajući i prodajući sve što može te potvrđujuću proročanstvo da niti jedan vladar neće za Hrvatsku biti pogubniji od Hrvata. Narod se sada, da bi iskazao nezadovoljstvo i inat, okreće istoku i bez ikakvih kriterija (pošto je i nezadovoljstvo skoro beskonačno) obgrljuje inu (ne)kulturu.

Djeca nam se hrane otpadom.

Sa zapada je ušlo njihovo smeće (brendovi, gadgeti), ali ne i radna etika, stil (razumijevanje kulture minimalizma) ili ekonomska bilanca, a s istoka njihovo. Ovi nas porobiše kreditima, a ovi mentalitetom.

Ispada da smo odlagalište smeća, kojim upravljaju domaći korumpirani izdajice.

Ne prodaju oni zbog boljitka i reorganizacije, već za vlastiti profit. Dokaz tomu je stanje nakon svih tih zacija - od privati do asfalti.

"Tako dakle u ratu prolazi pobjednik", pita me moj prijatelj koji se s 20 godina dobrovoljno prijavio da brani domovinu i pridonese ostvarenju tisućljetnog sna svog naroda. Od prvog dana pa do teškog ranjavanja, a preko smrti prijatelja na vlastitim rukama. Tako dakle prolazi pobjednik?

Svijet relativizira ishod i povod; teritorij, prirodni potencijal i strateška poduzeća prodani kvislinga, a mi se ispričavamo za sve i gradimo kuće poraženima....slušajući pritom njihovu muziku.

Ok, jedan dan godišnje slavimo pobjedu, još se jedan prisjećamo žrtava.Međutim zlostavljače, koji su uzrok toga - a koji hodaju među nama - i na koje roditelji, braća, udovice, zlostavljane žene ukazuju - ne procesuiramo.

Tako da je i ta proslava u konačnici Porin.

Dragi uzvanici, organizatori, kreatori. Kremo!

Narod istinski voli Mišu Kovača. Narod puni stadione gdje se on pojavljuje. Narod pamti njegove pjesme i pjeva ih u svim prigodama. Pritom se istinski smije i plače.

Njemu ne trebaju dealovi s urednicima ni nagrade na festivalčićima da bi dobio 2 retka u novinama. Njemu ne treba da vam se dodvorava da ga nominirate za nešto, tamo gdje se vi svi međusobno nominirate. Nikog ne zanimate, vjerujte mi. Iako se držite važnima. Neodoljivo podsjećate na naše političare.

Mišo ne treba ni plakat da okupi narod. Ne treba mu ni harmonika ni tambura. Vi kažete ismijavajućim tonom "bend se raspada, on upada par doba prije (valjda na najgoroj), pjeva loše, izgleda demode (ne stvara sliku o sebi kakvu bismo mi htjeli storiti o sebi samima) pa se ni u ludilu ne želimo poistovjećivati s njim. Ustvari pa on ni ne pjeva, 'samo' digne ruke."

A ja kažem - bend se raspada, on upada dobu prije ili kasnije, digne ruke (bend mu ustvari niti ne treba…a možda ni mikrofon), a sve gori. Zamislite sebe gospodo, da vam se bend raspada, da upadate dobu ili dvije prije. Vaše pjesme tada ne bi slušao niti onaj urednik koji mora dok ih pušta jer je dobio lovu ili će dobiti postotak od tantijema. Probajte jednom. Izađite, podignite ruke i gledajte što će se događati. A objašnjenje koje će vam doći - kako ste vi ipak umjetnici, jednostavno nije točno. To iluziju koju vi nastojite stvoriti oko sebe, umjetnik bi odbacio i da je istina.

Vidjet ćemo za 30 godina koje će pjesme narod pjevati. Dakle i taj argument vam propada.

Nemate argumenta, osim da on nije ono sto bi vi željeli da bude pa da ga nagradite. Dodvoravač, ulizica, glumac, prozapadan, proliberalan, pro ovo, pro ono.Odaslalo bi krivu sliku o vama da nagradite njega, iako vjerovatno sve nagrade do sada zaslužuje on. Dakle i vi ste, kao i političari, zbog kompleksa izdali narod. Juda je barem vratio novac.

Miši narod istinski pridodaje titulu legende. Bend se raspada, on krivo upada, ne pjeva, a sve i uvijek gori. Srca gore. To se dame i gospodo zove karizma. Ona je iznad svega.

I Mišo to zna i govori vam to. Čak je i u ovoj fazi realniji od svih vas. A vi se u neznanju smijete.

Ja drugi primjer ne znam, niti u tom svijetu za kojim golumovski plazimo. Čak si ni Frank Sinatra nije mogao priuštiti da samo digne ruke. Morao je pjevati. I Elvis. I još biti u sjajnom odijelu.

Ako je Oliver, pokoj mu duši, mogao pjevati (a mogao je) telefonski imenik i zvučalo bi dobro, Mišo može ne pjevati, obučen u donji dio trenirke i potkošulju i sve će gorjeti.Karizma braćo. To se ne može ubiti, samo ignorirati. Zatajiti. Ovo drugo ste vi odabrali činiti.

A taj narod koji njega voli, to vam je hrvatski narod. Srednja (ili nekad srednja) klasa. To smo mi. Nije to ni harmonika ni tambura. A i njih nagrađujete da bude luđe. Čak i harmoniku iz druge zemlje. A svog koji bez mikrofona čini da gori, nećete.

I nisu to u publici osvetnici, pogonjeni osjećajem mržnje. U publici je moja mama, vaša majka, službenica, nastavnik, vozač kamiona, ravnatelj. U publici je narod, u svom najiskrenijem i najspontanijem izdanju. I gori.I vi ste prevarili taj narod kada ne obasipate tim svojim (u krajnjoj liniji sad već bezvrijednim) nagradama njihovog heroja. Narod se iz protesta okreće onome što vi mrzite, barem načelno. Izgubili ste narod. I vi i političari. Srameći se sebe. Iz kompleksa.

Dobro znate koliko plaćanja, dealova i ulizivanja je potrebno da stvorite nekog od tih svojih, koji sami po sebi ne mogu napuniti dnevnu sobu. Koliko je truda potrebno da se propagandom uvjeri da je doći na koncert tog i tog poruka koju odašilješ drugima, o svojoj urbanosti, pameti, klasi. Da je u toj igri brojanja lajkova i postanja sebe s putovanja (plaćenih kreditom) i evenata, nedolazak ogroman gubitak bodova. Pred kim? Ja znam. Jean Paul Sartre Iza zatvorenih vrata. Koluzija. Ili Filozofija palanke.

Dok sam bio zaveden željom, vidio sam, ali nisam htio vidjeti.

Tjerao sam se da pripadam, nisam to htio, ali sam mislio da moram.

Brodolom me spasio.

Ovo vam govori učitelj. Učitelj je najveći umjetnik među vama. Učitelj se ne smatra umjetnikom niti glazbenikom. Učitelj nije imao dokaz za te tvrdnje i to mu je stvaralo kompleks. Zato još nije bio učitelj. Lutajući, razmisljajući i zapisujući misli, 6 godina nakon brodoloma, učitelj zna tko je. I ima dokaz za to. Slušajući otvorenim ušima, nećete moći promašiti. Slušajući s predrasudom ili uvrijeđenošću, naći ćete samo frustraciju. Tražeći zabavu i opuštanje, naći ćete dosadu. Slušajući otvorenim ušima, nećete moći promašiti. Pronaći ćete nadahnuće. Monumentalnost koja nadilazi učitelja. I on to zna.

Na dan Mišinog odlaska, spontano će se okupiti narod u tuzi. Narod će se organizirati sam. Neće se političari gurati u prve redove, jer poistovjećivanje s njim odašilje krivu i nedovoljno urbanu sliku o meni. Nema bodova. Samo će poneki kolega, možda i organizator Porina, reći ponešto od ovoga što je rečeno gore, pokušavajući se iskupiti djelomično svjestan krivnje. Nakon toga, dodijelit će mu najveću nagradu hrvatske diskografije - posthumno. To bi napravio i Poncije Pilat. Možda smo mi njegovi potomci. Paradoksalno, da je Mišo - koji je 16 godisnjeg sina dao za ovu državu - Srbin, predstavnici vlasti bili bi u prvim redovima, cijeli narod iza njih, a dnevnik bi (u atmosferi sličnoj objavi Titine smrti) započeo riječima "Otišla je najveća legenda s ovih prostora". I mislili bi to iskreno, bez zadrške i podsmijeha, ne srameći se sebe. dP`18.