NORVEŠKA

Ponukan dojmovima koje mi je prenio jedan prijatelj nakon petodnevnog posjeta Norveškoj (znajući da će on, poznavajući mene, htjeti vidjeti i promatrati ono što bi mi bilo važno), napisao sam pismo drugom prijatelju, imajući namjeru za koju će se tek vidjeti dali može biti prepoznata i realizirana. Nakon toga sam shvatio da bih to htio, kad bi se moglo, poslati svima pa ga evo pokazujem.

„Molim te pročitaj i, kad uhvatiš vremena, uzmi za ozbiljno. 

....naslanjajući se na sinoćnji razgovor, Domagojeve dojmove i tvoje iskustvo, jednostavno ne mogu spavati od razmišljanja. Pošto znam da se i ti boriš s idealizmom (da kažem slikovito), a gledao si to iz prvih redova, stvarno vjerujem da mi možeš pomoći da dođem do rješenja. Mora postojati smisao iza svega.
Znači, da pokušam biti što sadržajniji, postoji društvo koje prednjači racionalnošću, pragmatičnošću. Društvo koje je pravedno i sistem kojem oni koji tamo žive vjeruju. Naravno, nemaju razloga da ne vjeruju, jer taj sistem dokazuje da je dominantan u odnosu na druge po svim parametrima (ili samoodrživ, što je očito ideal te koncepcije). 
Taj sistem je evoluirao do te razine da je maltene samosvjestan, kao matrica u filmu. Sistem nepogrešivo zna sve što se tiče napretka u tehnološkom, ekonomskom...uglavnom svakom tehničkom smislu. Doslovno nepogrešivo i do detalja, zna i kako iskoristiti bambus iz tvoje priče (op.a. ovdje se misli na tvornicu koja od otpadaka uzgaja stabla bambusa, a njih pak iskorištava za grijanje te tvornice). Nama ovdje bambus (op.a. bambus kao piće) ima sasvim drugačije značenje, ali ne mogu reći da ga i mi ne znamo koristiti. To bi otprilike bila realna razlika dva sistema.
Ali, šalu na stranu, meni su ta rješenja, kao nekom tko je od vas dvojice sa strane slušao o tome i nikad tamo bio, djelovala nestvarno. Pogotovo jer moj forte nisu tehnička pitanja, a naročito realizacija istih, što objašnjava da sam, ispunjavajući neki test na faksu, ispao potpuni ekstrem. Od minus 10 do plus 10 (gdje je dominacija lijeve strane mozga minus), jedino je moj test pokazao +10.
Međutim, taj sistem je u toj svojoj samosvjesti (gdje ti imaš osjećaj da stvarno svaka jedinka koja se tamo rodi, kao da biva programirana od rođenja da u nepogrešivom sustavu djeluje nepogrešivo). To nisam doživio kao dobrotu, već kao algoritam sistema. Ok, svaki sistem ima u sebi nastojanje da napreduje, širi se i prožima sve oko sebe, ali kakvo je objašnjenje toga da je tamo uspio, a ovdje i ne samo ovdje, stoji na mrtvoj točci. Zanimljivo mi je u kojoj točci su vikinzi, barbari, sjeli za stol i rekli si međusobno: “Ok, od sad prestajemo s ovim i idemo u drugom smjeru. Bit ćemo najciviliziraniji i tehnološki najnapredniji.“
Naravno da je to bio proces, ali svaki proces počinje spoznajom, koja može biti izazvana uvjetima, ali i ne mora.
Jednostavno, zaključujem (ustvari to je zaključak moje žene, jer sam morao nastaviti o tome kad sam došao doma), da se tom sistemu ne može dogoditi da ga itko eskivira, živi mimo njega, jer već u najranijoj dobi usisava i regrutira. 
I upravo to objašnjava promiskuitet (ali neću sada o tome). Kao anomalija slabog (čitaj našeg) sistema, pojavljuju se dvojica pred trgovinom i piju cijeli život ili se otimaju tvornice, farbaju tuneli po par puta, itd.  Kad se anomalija pojavi u onom sistemu, snajper  poubija 70 ljudi ili netko pojede bračni par s djecom, itd. Međutim, većina se tamo osjeća sretnija, ili je samo programirana da tako misli, to ne znam. Međutim kad slušam neka rješenja, čovjek ne može ne poželjeti nešto tako pametno, jer zaista i jest.
Ti kažeš da nema duhovnosti, što se i čini iz priča kao nebitan element. Čak ispada, ne da ima otpora i prijepora, nego je nebitno, nepostojeće pitanje. Pošto je u Božjoj naravi kreacija (i to stalna), a kreaciju ni jedan sistem ne dopušta (osim onu koja je u službi njega samog tipa brži procesor, bolje kočnice i vlak), jasno je zašto. Teško je pomisliti da može biti kreacije bez intuicije i osjećaja, tako da sve ima smisla. Iskreno, ne vjerujem da bi u cijeloj Skandinaviji itko do suštine doživio ijednu moju dublju pjesmu tipa Jelena, itd. (gledajući na stvar  iz svoje perspektive).
Paradoks je što u sistemu racionalnosti (koja je također Božja osobina kad je u savršenom obliku), ne može preživjeti kreacija, jer bi prvo uništila sistem, okvire i ograde. U miljeu gdje pak  ima strasti (pa makar i primitivnih - gdje je moguća kreacija), ne može biti puno od sistema. 
Međutim u društvu kao naše, racionalan je izuzetak, a kreativan još u nezavidnijem položaju, jer nema ni one osnovne racionalnosti koja je može i želi iskoristiti (jer iskoristiti sve i uvijek  je cilj svakog sistema). 
Racionalan se svodi na štedišu, a kreativan na onog tko će neuhvaćen prepisati diplomski i smisliti kako izamnipulirati na vlastitu korist. Taj se kod nas najčešće naziva sposoban i ustvari nikada ne doživi zmačajniju osudu, jer mu se svi u dubini dive. Sposoban je glasan, hrabar, dosjetljiv, dominantan. Jednog takvog sam opisao u tvorevini Analize izbliza, Boži Pupcu.
Do tu smo mi evoluirali.
Zanimljivo je da je svatko tko se izdigao i "uspio" u nekim težnjama (od sportaša, fizičara do tebe, Domagoja, itd.), "stvorio" sam sebe. Sistem ne da nije sudjelovao u tome, već je činio, čini i činit će sve da to spriječi i uništi ili pak na najmizernije načine iskoristi (a opet, iskorištavanje je u naravi svakog sistema). Za ovaj sistem takvi ljudi su anomalija.. To je pravi karakter našeg sistema. Teško je shvatiti dali je (pošto sistem čine ljudi) generator toga pokvarenost i jal (to je dijagnoza stara stotinama godina) ili glupost, koja ne razumije da i ona profitira ako članovi zajednice napreduju.
Tamo pak, imam osjećaj, da je sve i svakoga stvorio sustav. 
Ne znam, u meni se budi ogromna želja da to sve obiđem i pogledam sam. I to ne na način da išta obilazim, već u suštinu, sjednem u birc na terasu i promatram ljude. Satima i danima. Iz toga se vidi i kakav je ministar i kakvo je školstvo i kakav je bdp i nivo kulture, itd. Ako bi došao u HNK, mislio bi da su svi Hrvati pioniri kulture. Međutim, istina je u bircu na benzinskoj. Na ulici. Prijatelju, to je blues. Jazz su kazališta, fini restorani, intelekt, stil. Ali prvi je blues.
Gazda koji te bičuje ili otpušta s porodiljnog, svejedno.
Ne može se otići u Finsku i vratiti s idejom da ćemo promijeniti školstvo tako da promijenimo položaj klupa u razredu. Šaljemo krive ljude, oni ne vide suštinu. Ni onoga što ne valja niti onog što je dobro. Oni ne vide tjedan dana unaprijed, a kamoli godinama. Oni vide od danas do sutra, preciznije, svoju prolaznu i beznačajnu korist. Samo sebe. Kakvo je negdje siromaštvo i prokletstvo, otimati, a stalno osjećati da nije dovoljno. Prorekao je Ivo Andrić „...dođu tako vremena kad pamet zašuti, budala progovori, a fukara se obogati“.
Mala digresija -  moja najstarija kćer skupi neke novce koje je dobila za rođendan. Korana (op. njena mama) uzme 200 kuna od toga i ne kaže joj. Ona dolazi nakon nekog vremena, u panici i pred plač, da joj je netko uzeo novce. Korana šuti, ja sam joj rekao da ne kaže da vidim gdje to ide. Ona, bez kriterija i rezona, okrivljuje brata i mlađu sestru, to ide do Bog zna gdje. Mi, uključujući Koranu koja je novce uzela, gledamo sa strane i pijuckamo sok.
Eto prijatelju, to se ovdje dogodilo. Mi smo u traženju krivaca dogurali do `41. i tu stojimo.
Razmišljam koliko potencijala ovdje ima. Koliko djece koju rađaš, skidaš temperaturu, ne spavaš, strijepiš, živiš, školuješ, voliš....i onda ih netko, kad sve to prođe, jednostavno odvede, ništa drugačije nego Turci prije 500 godina. Bizant jeu u 11. stoljeću uzimao svakog petog dječaka s područja Balkana pod njegovom upravom.“
"Veliki broj janjičara bio je sa područja današnje Hrvatske. Kršćanske zajednice su s užasom gledale kako im mlade sinove odvode kadi askeri da bi se ponovno vratili kao ubojice svoga naroda. No slika nije bila samo jednostrana, mnogi su s nadom gledali za svojim sinovima koji su se vjerojatno spasili smrti od gladi i bijede, a za najveći dio pučanstva tadašnjeg Otomanskog carstva to je bio jedini način da im se djeca školuju, posebno za muslimane. Ipak, većinu dječaka činili su mladi kršćani iz svih dijelova carstva. Zvali su ih “sultanovi robovi.”" (wikipedia).
Jednu je Domagoj stvar rekao savršeno...za domovinom pate oni koji su otišli, a nisu morali. Ha, koja logika?
Prijatelju, ne želim, a znam da ni ti ne želiš, da nam djeca (sa svim kvalitetama) budu nekome kao pilići iz uzgoja za McDonalds. A znam da i ne želiš da ih njeguješ i odgajaš da bi bili žrtve primitivizma, gluposti, pokvarenosti i niskosti. A znam i da ih ne možeš odgajati da budu i sami takvi pa da ne budu izopćeni. 
Siguran sam da smo rođeni na ovim prostorima s razlogom, ne zato da bi dezertrali. Ima ljudi (eto ni doktorica ipak nije otišla u Švedsku). Opet, paradoks je da je glupost organizirana i složna, a pamet raštrkana i indiferentna, malodušna. 
Na nama je da im ostavimo makar malo bolji svijet. Bolji svijet se sastoji ne od boljeg sistema, nego društva. Bolje društvo čine barem malo bolji, pametniji, sretniji, kulturniji ljudi. Ja radim i stalno nastojim i vodim bitke sam sa sobom, padam u bezdane, dižem se, molim Boga, svađam se s njim, izluđujem sve oko sebe. Je, nijedan sistem ne želi ljude kojima su zapaljena srca, ali pokušavat ću koliko mogu. Nijedan sistem ne želi ni preotvorene ljude, a ni prepametne. Ali, ovdje ima toliko prostora, da smo svjetlosnim godinama daleko od prefiksa pre. Iskreno, koliko god djelovalo suludo, ovaj jadni sistem to traži, u dubini traži kvalitetu, jer shvaća da će, ako ovako nastavi i sam nestati. 
Politika nije sredstvo za nas. Demokracija je sistem osuđen na vladavinu mediokriteta. Brojnost mi se gadi kao mjerilo. U svemu. Taj argument politike „ako želiš promjenu ti se uključi“, koji je izmišljen da brani korumpirani sustav, jednostavno ne stoji. U kašeti gdje je samo jedna trula jabuka, s vremenom će strunuti sve, neće se dogoditi da trula pod utjecajem zdravih ozdravi. Prosvijećeni apsolutizam je neminovno savršeno, iako utopijsko rješenje.
Pošto radim u školi, vidim uzrok problema i zaista vidim rješenje, bez lažne skromnosti. Ne načelno - ne kurikulume, raspored klupa, nego suštinsko i pravo. Međutim znam da to znaš i to je neka druga tema.
Treba elitni odred idealista. Zanima me tvoje viđenje, znam da si razočaran i da je stalni argument druge strane "šta meni ovo treba, šta imam od toga i naposlijetku, nema smisla". Tu sam i ja vrlo često. Osjećam da moram više. Zbog i za Boga, djecu i budućnost. Ne znam što. Zanima me jel i ti osjećaš tu potrebu? Što radiš s tim mislima? 
Ustvari ništa konkretno, ali morao sam s tobom podijeliti razmišljanja. Nadam se da ćemo se naći, zanima me tvoja perspektiva. Neću duljiti, znam da ste na odmoru, iskreno se nadam te nisam uznemirio.
Pozdrav, sve dobro ti želim“ `16