MOGU

Ne mogu je uzrok sve nesreće. Moraš je uzrok svih sukoba. Postoji razlika između ne mogu i neću. Misliti ne mogu nastupa nakon dovoljno izvršenih neću iliti neizvršenih hoću. Prijelomna točka je kad čovjek stvarno počne misliti da ne može - kad zaboravi da može. Koji je uzrok tomu? Uzmimo primjer djeteta školske dobi koje gleda njemu zanimljivu seriju na televiziji. U jeku najnapetijeg dijela začuje glas roditelja :“Molim te dohvati mi čašu sa stola“. U njemu nastaje sukob između hoću (pristajem) i neću (ne pristajem u onom što se čini kao ovaj trenutak, ali da je neki drugi...).
Razlog hoću jasan je; dijete je zdravo, u fizičkoj, psihičkoj i duhovnoj moći da učini navedeno i kao takvo pristaje izvršiti volju roditelja.
Ali razlog neću? Neki neću je sigurno hoću nekome ili nečemu drugome. Neću donijeti čašu, ali hoću i dalje ležati i gledati tv. Ispada da je na vagi odluka učiniti za sebe ili učiniti za drugoga. Naravno, dijete u tom odnosu, bez intervencije, bira učiniti za sebe, jer s tom prirodom se čovjek rađa. Ta intervencija je odgoj. Ali, dali je to učiniti za sebe? Da bi učinio za sebe, moram znati tko sam ja. To je prvi uvjet.
U ovom slučaju, ja sam onaj koji leži u krajnjoj tjelesnoj ugodi, gledajući ono što pobuđuje moj mozak da izlučuje hormone koji stvaraju osjećaj uzbuđenja (naravno u mom tijelu), a bez da se od mene traži ikakav napor za to postignuće (osim ležanja i  održavanja u budnom stanju).
Birajući ovaj ja, čovjek bira prolaznost, raspadljivost, smrt. Taj ja manifestira se na najrazličitije načine, a uvijek s konačnim ciljem vlastite lagodnosti, bilo čisto fizički ili na višim razinima (odbijajući bilo kakvo trpljenje ili izlaganje). Nauštrb istinskog ja.

Uzmimo slučaj da s neću prođem nekažnjeno jedanput. To se dogodilo ili stoga što je roditelj također dionik neću (kasnije ne mogu) pa ne može protiv “sebe”, ili je dijete zanemareno u procesu odgoja, kojeg je smisao naučiti drugog da može , između ostalog i reći ne.
Iz Božjeg kuta, čašu nije dovoljno samo donijeti, već je treba donijeti s ljubavlju. Dakle, šiba i imperativ mogu učiniti da se izvrši pola zadatka (da bude donešeno), ali nikako da se to učini kako treba. Za to je jedina mogućnost odluka i pristanak u čovjeku samom.
Ono što je u početku neću, s vremenom, neispravljeno, zaista postaje ne mogu. U toj mjeri da se niti ne sjećamo da je to u suštini još uvijek neću. Opetovano neću u sebi, dovest će do ovoga: na molbu ”Molim te donesi mi čašu”, javit će se osjećaj, a iz njega misli (ili obrnuto, ali to je tema za drugu raspravu), nikako u ovom trenutku...pa sad je najnapetije...nevjerovatno kakva nesreća da me se smeta i maltretira baš sad - jer sad stvarno ne mogu.
Što dalje idemo u tom smjeru, sve je teži povratak, a najzanimljivije je da je povratak i dalje u jednom jednostavnom mogu. Hoću. Pristajem. Ali nama se, što dalje odmičemo, čini dalek, a s vremenom i nemoguć. Tako izgleda i čovjekovo odvajanje od Boga te na kraju prestanak svijesti o Njegovom postojanju. To je princip. On je stalno isto blizu, kao i ovaj pristajem, ali iz naše pozicije je beskonačno daleko. Nevidljiv i nedokučiv.

Suština je odricanje sebe. Tog sebe koji leži u ugodi – fizičkoj I psihičkoj - ali ne i duhovnoj. Tu je korijen nesreća, depresija, bolesti modernog doba. Komfor. Pretjerani komfor koji u svojoj beskonačnoj sklonosti još većem komforu stvarnost vidi teškom, užasnom, neizdrživom, upravo jer pred očima ima uvijek novu i stalnu viziju još većeg komfora.
Na sreću postoje svjedočanstva ljudi koji su preživjeli svakakve strahote, naspram kojih mi živimo kraljevski. Ali odavno to ne vidimo. Zato nema ni zahvalnosti.
Odricanje sebe. Duh i tijelo su zaista s tog aspekta u oprečnosti. Zato su sveti ljudi živjeli u maksimalnom odricanju. Ne iz straha, već iz činjenice što u trenucima tjelesnog zadovoljstva naše srce, naše misli nisu s Bogom, već u toj zadovoljštini, a to znači odvojenost. Stoga to odricanje i nije naša velika žrtva, kako je mi vidimo, već veličanstvena prilika da ne budemo odvojeni od Boga. A u tom odnosu snaga, s jedne strane tjelesnost i komfor, a s druge vječni Bog - u spoznanju da to tako jest, nema velike dileme.

Gledam u riječ Bog iz prethodne rečenice i pomišljam kako ista meni, dok sam lutao i tražio, nije bila nimalo uvjerljiv argument kada bih pročitao ili čuo nešto slično. I sada shvaćam da bih više od svega htio nekom meni sličnom tragaocu dočarati što ta riječ znači i kakvo je bogatstvo, ali ne mogu. Tu nastupa vjera. Dakle istinu ne vidim niti u tome da ljudi neće, a niti da ne mogu. Dok smo još nedefinirani - nećemo, a kasnije nastavljajući  tim putem zaista mislimo da ne možemo.
U svojoj suštinskoj potrebi da budemo opravdani, za ne mogu ne samo da tražimo razumijevanje, već i suosjećanje. Sažaljenje.U suštini tražimo opravdanje pred savjesti, iako dugoročno ne pomaže. To je točka gdje nastupaju pojave i devijacije tipa hipohondrija, s vremenom sve teže.

I uvijek drugo i uvijek nešto i tako unedogled. Uskoro zaista nitko više ne vjeruje u naša opravdavanja i mi bivamo otuđeni, osuđujući svijet oko sebe.
Možemo se i odmah otuđiti, prečicom ili drugim nastupom: ”Što to tebe briga, tko si ti da se ja tebi opravdavam?”. Razlika je karakterna, ali suština i rezultat ostaju isti.
Čovjek u određenoj točci, nakon što prijeđe dovoljno kilometara u krivom smjeru, zaista nema snage niti volje vratiti se. Tu mu snagu može dati samo Bog. Zaista, Bog nam daje snagu da se vratimo Njemu. Sebi. I sve prašta. Kakva ljubav, zar ne? To je spasenje, a ovo svjedočanstvo iz prvog lica. `14.