MOGU


...Ono što je u početku neću, s vremenom, neispravljeno, zaista postaje ne mogu. U toj mjeri da se niti ne sjećamo da je to u suštini još uvijek neću. Opetovano neću u sebi, dovest će do ovoga: na molbu ”Molim te donesi mi čašu”, javit će se osjećaj, a iz njega misli (ili obrnuto, ali to je tema za drugu raspravu), nikako u ovom trenutku...pa sad je najnapetije...nevjerovatno kakva nesreća da me se smeta i maltretira baš sad - jer sad stvarno ne mogu...( )

 

 

...Suština je odricanje sebe. Tog sebe koji leži u ugodi – fizičkoj I psihičkoj - ali ne i duhovnoj. Tu je korijen nesreća, depresija, bolesti modernog doba. Komfor. Pretjerani komfor koji u svojoj beskonačnoj sklonosti još većem komforu stvarnost vidi teškom, užasnom, neizdrživom, upravo jer pred očima ima uvijek novu i stalnu viziju još većeg komfora.
Na sreću postoje svjedočanstva ljudi koji su preživjeli svakakve strahote, naspram kojih mi živimo kraljevski. Ali odavno to ne vidimo. Zato nema ni zahvalnosti....( )

 

 

...U svojoj suštinskoj potrebi da budemo opravdani, za ne mogu ne samo da tražimo razumijevanje, već i suosjećanje. Sažaljenje.U suštini tražimo opravdanje pred savjesti, iako dugoročno ne pomaže. To je točka gdje nastupaju pojave i devijacije tipa hipohondrija, s vremenom sve teže....( )

dP`14.