MISTERIJ ZLA

„Bog je savršeno dobar“. „Bog je svemoguć“.
Dvije teze koje su temelj naše vjere. To će kao dogme prihvatiti, kako kršćanstvo, tako i islam, dvije najveće religije svijeta. No u tim tezama i ateizam nalazi svoje uporište, osporavajući ih drevnim paradoksom svemoći. Ta sofistička logika još od Epikura plijeni pažnju i promovira sebe u glavni argument ateizma.
„Ako je Bog savršeno dobar i svemoguć, zašto dopušta zlo?“ „Ako je svemoguć i ne uništi ili bar ne spriječi zlo - onda nije dobar, a ako jest dobar i želi uništiti ili spriječiti zlo a ne može - onda nije svemoguć.“
I eto. Dokazali smo da Bog ne postoji, ili barem da ne može biti onakav kakvim ga predočava naša kršćanska vjera.
Možemo činiti što god poželimo jer, u konačnici, ne postoji ništa „iznad nas“.
Nema posljedica niti višeg reda. Mi smo najsavršeniji.
Ostaje kriterij sposobnosti, praktične snalažljivosti u džungli. Najjači opstaju, najbolji su na vrhu hijerarhije. Ono što nas razlikuje od životinja jest moral. On služi kao skupina znakova pomoću kojih prometujemo, da se ne bismo međusobno istrijebili boreći se za prevlast i imanje – položaj. No, oni izvrsniji i inteligentniji znaju da je moral kreiran da zaštiti elitne slojeve od robova i kmetova te da je, na kraju krajeva, i taj naš sporazumni sustav (zvan moral) – za slabiće. Oni najizvrsniji i najinteligentniji ne biraju sredstva za ostvarenje (uvijek istih) ciljeva. I to nebiranje ih čini najjačima.
Inteligencija se sastoji u sposobnosti koliko vješto se neki osobni interes može prikazati kao opći te koliko neuočljivo se mogu zametnuti tragovi vlastitih nedjela pa još i dobiti naklonost i podršku javnog mnijenja.
Princip je savršeno opisan u prvom dijelu Platonove „Države“, gdje Sokrat govori da (parafrazirat ću), savršena nepravda ne može biti okarakterizirana nepravdom. Ako se to dogodi i bude prozrijeta, onda nije bila savršena. Dakle velika je vjerovatnost da će oni najneugledniji u suštini, biti percipirani i slavljeni kao najugledniji, oni najnepošteniji kao najpošteniji, najpodliji kao dobrotvori, itd., itd. Isto vrijedi i u suprotnom smjeru.

 

Podsjeća nepogrešivo na Isusa i Barabu pred sudom mase?
Nikada masa u povijesti čovječanstva nije iznjedrila ništa dobro i nikada neće.
Kad je posljednji od sedam grčkih mudraca u svetištu kod Pitije trebao u kamen uklesati mudrost koja će ostati za sva vremena, uklesao je: „Ljudi su većinom zli“. Činilo se i njima banalno na prvu, kao i danas nama, međutim prava je istina da su ljudi zaista, kad ih se formira u masu – skloniji zlu. Ima to i psihološko objašnjenje u mentalitetu grupe, deindividuaciji, itd.
Masa pojedinca apsorbira, čini anonimnim i omogućava mu da ispolji mrak iz najdubljih predjela podsvijesti. Masa postaje organizam za sebe.
Zato koliko stoji „zavadi pa vladaj“, toliko u kontekstu zla stoji „formiraj u masu pa čini što hoćeš, a usto još i vladaj“.
I povijest pokazuje nepogrešivost te tvrdnje. Francuska revolucija, na primjer.
Da bi to uopće bilo moguće mrak se treba njegovati u kolektivnoj podsvijesti (naravno zastrašivanjem svake vrste) te po potrebi podstaći njegovo ispoljavanje u svrhu nekog rata, sukoba, a u konačnici profita i očuvanja hijerarhije.
Eto to je simbolički prikaz odnosa duhovnosti i tjelesnosti (čitaj materijalizma).
Međutim, vratimo se korak unatrag, na logičnu tekovinu čisto materijalističkog svijeta i darvinistički pricip opstanka najjačih (najjačih u tom kontekstu naravno).
Malo je poznato da je i sam Charles Darwin umro kao deklarirani kršćanin, imao kršćanski sprovod te na samrti zavjetovao svoju sluškinju da u kući svakodnevno čita Sveto pismo ukućanima, ispovijedajući da je to jedina istina.
Ne podsjeća li prethodno navedeni opis tog svijeta neodoljivo na naš, današnji svijet. Više nego ikad. A mogućnost da bude takav daje mu „oslobađajuća“ činjenica da Boga jednostavno nema.
Teza s početka ovog izlaganja daje nam za pravo da to zaključimo, naša prirođena sklonost grijehu i zadovoljstvu hrli u sretno prihvaćanje toga, a prihvaćanje i življenje po tom načelu vodi u ultimativnu i pravu slobodu.. I to je to.

 

Međutim iako se prikazuje kao jednostavna istina, to jednostavno istina nije.
A niti logički stoji pa je logično i da je jedan od osnovnih ciljeva propagande širiti neznanje te spriječiti širenje znanja.
No zaista, odakle zlo i zašto zlo?
Dugo sam razmišljao o tome, a zadnjih mjeseci intenzivno. Ne u kontekstu zašto Bog to dopušta, zašto se sruši avion i poginu nevini, zašto u ovom trenutku netko biva izložen mukama, itd., itd., već u kontekstu odakle ono?
Po predanju znamo da je Lucifer (svjetlonoša), omiljeni Božji anđeo, obdaren nezamislivom inteligencijom i moćima, odlučio svrgnuti Boga s pozicije boga i ustoličiti sebe.
Međutim zlo se začima mišlju. Dakle prije nego učinimo ili poželimo učiniti zlo - pomislimo.
Ta prva ideja, koja se onda razmišljanjem i promišljanjem razvila do nesagledivih razmjera, odakle je?
Odakle u savršenom poretku, Kraljevstvu savršenog Boga i Njegovih stvorenja, prva misao koja je bila sasvim drugačije prirode?
Dakle, Luciferu je ta misao došla od negdje, što znači da je postojala i prije njega. Logika me dovela do zaključka da je zlo postojalo i prije Lucifera, međutim tu sam stao.
Nepojmljivo mi je i nemoguće bilo shvatiti da je unutar savršenog Boga (jer Bog je sve i sve je u Bogu) oduvijek postojalo nešto tako mračno, što je opsjelo i Njegovog najizvrsnijeg anđela. Kako u Bogu? Pa Bog je savršeno dobar. U savršeno dobrom Bogu ne može biti zlo. Ako zlo nije u Bogu - onda je van Njega, a ako je van Njega nije sve u Njemu nego je nešto i izvan. Ako je nešto izvan Boga, onda On niti je sve niti je svemoguć.
Znači sve je u Njemu. Pa kako silne grozote mogu biti u Njemu?, itd., itd. U krug.

 

Početak odgonetke i uvida bila mi je Knjiga o Jobu.
U Knjizi o Jobu, Bog dopušta Sotoni da ga kuša i napastuje, jer će time samo potvrditi njegovu vjernost.
Bog dopušta Sotoni?!
Sigurno je da Bog i Sotona nisu dvije suprotstavljene, jednako snažne sile drugog polariteta.
Bog mu dopušta?!
Znači Bog ima vlast nad Sotonom, ali mu dopušta djelovanje i ne sprječava ga. Međutim to isto djelovanje ograničava koliko On želi, hoće i smatra da treba.
Otkrivši učenje Islama da je i Šejtan (Sotona) u službi dobra, mogu reći da sam doživio spoznaju. Po toj logici zlo ne postoji. A ipak postoji.
Mi ne znamo širu sliku i ne možemo sagledati cjelinu. Boga ocjenjujemo iz naše perspektive, redovito uvjereni da bi mi znali i činili bolje.
Međutim sve će izići na dobro.
U toj činjenici jest vjerovatno izvor siline pakosti i razdirućeg bijesa Lucifera i njegove legije.
Koliko god nastojao (a u zlu nastoji stalno i neprekidno i na sve načine), ne može pobjeći od proročanstva niti ga promijeniti. Ne može promijeniti tijek zbivanja niti Zakon.
Bog je dobar, sve se vraća Bogu i sve će biti vraćeno Bogu.
Pobijeđen je i prije nego što je stvoren.
Pošto smo mi težnja našeg Oca, glavni smo cilj uništenja.
Postoji li užasniji način za nauditi nekom, nego nauditi njegovoj djeci?

Uništenje i pobjeda iz Luciferove perspektive jest naše odvajanje od Boga.
Nastojanje u tome svom silinom i stalno. Naš prijezir, mržnja prema Bogu - negiranje Njegovog postojanja u konačnici, jer s tim je uvjerenjem ostvarenje svakog zla moguće.
Eto, iako se pretpostavlja da je 23 grama, tolika je „težina“ naše duše.

 

Sotona jest princ ovoga svijeta i dana mu je vlast. Hijerarhija ovog svijeta složena je zaista po tome tko više doprinosi gore navedenim nastojanjima.
Iz naše, ljudske perspektive pak, jasno je kako će na ovom svijetu proći poštenje, pravičnost, istina, dobrota, osjećajnost, ljepota.
I zaista, bez predanja Bogu, te vrline su ništa osim izvor patnje, tuge i očaja - put u bijedu i siromaštvo, otuđenost, razočaranost. Križ.
Međutim ako je sve od navedenog na Njegovu slavu, podneseno radi i za Njega, iz ljubavi prema Njemu i bližnjem, ispunjava se smisao života. Svrha postojanja.
I plaća neće izostati. To je točka gdje nastupa vjera i potreba za njome.
No iako sve navedeno stoji - i dalje ostaje pitanje čemu sve to?

 

Adam i Eva, naši praroditelji, baštinili su svo bogatstvo Božje kreacije. Sve što postoji mogli su i smjeli. Gledano iz naše perspektive, ta jedna mala točka u beskonačnosti – jabuka- zamka je i test, gdje je pad neminovan. Jer zaista je teško zamisliti kako odoljeti nečemu naoko tako beznačajnom, ako je jedino to u poznatom svemiru nedozvoljeno.
Analogija s Luciferom postoji, jer i on baštini nesaglediva Božja bogatstva, no jedna jedina činjenica – a ta je da on nije Bog – čini mu sve ostalo beznačajnim i dovodi do njegovog pada. Njega nešto navodi na to, kao što on kasnije navodi Evu i Adama.
Taj pogled na jabuku kao na test jest logičan, ali nije ispravan.
Bića su stvorena iz ljubavi, a istinska ljubav podrazumijeva uzajamnost.
Na to stablo paradajza i plod jabuke na njemu ne treba gledati kao na ispit, već na kao priliku za ostvarenje savršene, uzajamne ljubavi.
Koji bi drugi način bio da Bogu pokažu da ga vole? Da ga žele voljeti? Da mogu na tom jednom jedinom, sićušnom i beznačajnom primjeru (u odnosu na sve što su bili dobili), pokazati nesebičnost i uzdržati se. Podrediti svoje ja na trenutak iz poštovanja i zahvalnosti. Zar to ne bi bila ljubav i demonstracija ljubavi? Zar to ne bi bio odnos u kojem vlada ljubav?
Bi. Jedino u tom kontekstu je moguća vladavina ljubavi, a ljubav u Kraljevstvu nebeskom vlada. Oni su onemogućili taj odnos i pad je posljedica toga. To nije bila kazna, već posljedica. Isti zakon vrijedi i danas i vrijedit će uvijek.
Zmija koja ih je napastovala nastojeći im olakšati čin lišavajući ih savjesti, stida i odgovornosti isto radi i danas, prožimajući se kroz svaku poru društva, a prvenstveno i prvotno preko misli. Misao je prije riječi, djela i propusta. To je naše bojno polje.
Argument koji zmija nudi je argument potpune slobode - bez okvira i ograničenja i ako se vratimo na početak teksta, ni tu se nije ništa promijenilo. Principi su potpuno isti, mijenja se forma.
Dakle ultimativna sloboda je prihvaćanje da Boga nema.
To će vjerovanje uporno biti proglašavano modernim, inteligentnim, urbanim, liberalnim, naprednim, progresivnim i čime se sve neće častiti. Već je ta količina epiteta sumnjiva, bez daljnjeg promišljanja. Propagandistička.
No slobode bez odgovornosti nema, a ono nije sloboda već propast čovjeka.
Mijenjajući formu, princip opetovano uspijeva, a princ ovog svijeta je majstor iluzije - a iluzija je iluzija jer izobličuje formu. No ne može princip. I zato treba tražiti principe iza forme, u principima se krije istina.

 

Vraćam se na pitanje čemu sve to, zašto Bog to dopušta i ne izgleda li sve kao nastrana igra u kojoj smo mi napastovani pijuni koji naposlijetku bivaju još i kažnjeni mukama zbog posrnuća?

 

Bog nas je stvorio na svoju sliku. Utjelovljenjem u osobi Isusa Krista, pokazao je svoju prirodu. Ljubav koja niti u trenucima užasa ne odstupa od svog principa na kojem počiva.. Utjelovljen, materijaliziran, već je rođenjem predan na muku.
Vjerujem da je i Lucifer sa svojim hordama slavio taj dan, smatrajući to svojom konačnom pobjedom. Jer Svemogući, nedokučivi Bog dolazi na teritorij gdje je njemu dana vlast - goloruk, u obličju tog najjadnijeg samosvjesnog bića – čovjeka – nezaštićen i sam. Nenaoružan, bez ikakve obrane osim svoje biti – ljubavi.

Savršeni Bog u kandžama zla samog.
I zaista, bez čina uskrsnuća poraz je potpun. No, zato je uskrsnuće bit vjere i upravo potpuna pobjeda. Put do uskrsnuća je križ, križ je simbol ljubavi. Ljubav je sve ono što je savršeno opjevao Sveti Pavao.

 

Nakon svega dolazimo do poante.

Poanta je - dali itko može sumnjati da Krist nije imao „moć“ da uništi sve što je htio? Svakoga? Da sve pokori, podloži sebi? Nije li ga napasnik nagovarao na to? Čak je i izabrani narod očekivao takvog mesiju i do danas ne može prihvatiti činjenicu da je Krist Taj.
Međutim da je to učinio iskazao bi nemoć, jer moći činiti zlo nije znak moći već nemoći i poraza. Ne moći činiti zlo ultimativna je moć. Ne moći činiti zlo je biti savršen.

 

Sveti Augustin kaže da zlo nije biće već negacija bića, lišenost bivstva. Grijeh je lišenost i manjak, a sva zla racionalnih stvorova posljedica su grijeha. Grijeh ne može nastati nego iz otuđenosti od Boga.
Dakle unutar Boga samog postoji „mjesto“ iz kojeg je samog sebe izuzeo, davši nam mogućnosti slobodne volje i odabira u svrhu savršene ljubavi. Prva simbolika tog mjesta je jabuka u rajskom vrtu.

 

Patnja postoji sve dok postoji želja i sklonost da se zlo ipak učini, u bilo kojem kontekstu. Patnja je otpor zlu. Patnje nema u slučaju da nema otporu prema zlu (što je potpuno pomračenje) i u slučaju da nema više nikakve sklonosti zlu. To je slika oprečnih težnji duha i tijela. Postojanje zla (i nadilaženje) omogućava već spomenutu uzajamnost, bez mogućnosti zla uzajamnost bi bila nemoguća. Nemoguća bi bila slobodna volja, a time i ljubav.
Dobro ne može biti dobro ako ne pokorava zlo. Kao što zgrada ne može imati stotinu katova ako nema temelje duboko u zemlji.
Unutar savršenog Boga postoje svi principi koji postoje, no On je savršeno dobar jer nikada neće činiti ništa osim dobra. A Bog može i mogao bi sve.
Kad ne bi mogao sve, kako bi bio savršeno dobar?
Kad čovjek ne bi mogao ili smio činiti zlo, bio bi uvjetovan i ne bi nikada mogao ostvariti uzajamnost s Bogom. Nikada ne bi mogao znati što je ljubav.
Činjenje zla je odabir, opredjeljenje. Pad. Bog svakog trenutka i potpuno nastoji u dobru, no postojanje opcije činjenja zla čini moguć koncept slobodne volje i time savršene ljubavi.
Odabrati zlo (iako taj odabir najčešće ili uvijek nije uz potpunu svijest o biti odabira) znači odabrati vlastiti pad, a zla djela su samo manifestacija palih. Svi na tom putu su zavedeni. Majstor iluzije zna kako odjenuti anđeosko ruho. Tako nas navodi na grijeh, uvjeravajući nas u logiku i moralnu ispravnost odabira na koji nas navodi. U tom odabiru uvijek je nešto slatko, neka skrivena korist samo za nas, koja nam odolijevanje čini teškim. To se zove slabost, a svatko ima svoju (iako je u suštini zajednička).
Ne kaže se da je čovjek grješan čim se rodi s namjerom da se sije strah od strašnog Boga. To se kaže jer se zaista rađamo s urođenom skolnosti grijehu.
Uzajamnost s naše strane podrazumijeva pokoravanje zla, podrazumijeva oduprijeti se zmiji nadvladavajući želju za jabukom. Za slasti. Za grijehom. To nadvladavanje je nemoguće vlastitim snagama, već silom Duha.

 

Tu se susrećemo s Bogom jer to ne možemo sami. U toj točci prihvaćamo ga svim srcem, radosno. Ne kao činjenicu na koju smo osuđeni, ne zato što moramo, već zato što svim srcem želimo. A nitko tko ga je upoznao ne može ga ne željeti. Što ga više upoznajemo, to više želimo samo Njega.
Točka u kojoj poželimo nadvladati zlo i iskažemo volju za tim jest točka gdje počinjemo voljeti.
Bog dopušta zlo ali ga ne želi. Zlo postoji. Smisao postojanja zla počiva na istom principu kao i jabuke u rajskom vrtu. Nije Bog kriv za pad Adama i Eve. Niti je kriv za naš pad.
Mi smo Njegova težnja do razine utjelovljenja i žrtvovanja vlastitog sina.
A čin predanja vlastitog sina na žrtvu, za nas ideja najveće moguće patnje, ipak je samo kap u moru Njegove veličanstvene ljubavi.
Pokoravati zlo i biti uzdignut iznad svih čari i blještavila njegovih, do razine da nas kandže više ne mogu dotaknuti i da ne osjećamo nikakvu sklonost jer smo previsoko, znači biti slobodan. Penjati se u savezu s Duhom nije lako i bolno je, međutim to je jedini način da budemo iskupljeni i očišćeni, upravo kao što se tali zlato. U savezu se s Duhom biva čistim životom i molitvom, činjenjem dobrih djela i prije svega milosrđem. dP`18.