IZGUBLJENOM PRIJATELJU

Koliko god pretenciozno bilo, počet ću s doneklom definicijom vizije prijateljstva. "Napravit ću sve što se može, a ako se i ne može, naći ću način." Ako nije bilo načina, upitna je snaga prijateljstva. A pogotovo ako načina nema učestalo. Ako nije bilo načina, nije bilo volje, a volja je u korijenu glagola voljeti.

Najveći protivnik, ne samo prethodno navedenog ideala odnosa između dvojice/dvoje ljudi, nego i svakog napretka jest izgovor. Opravdanje. Mislim da se kreativna moć ljudskog roda ni na kojem polju nije toliko iskazala kao na ovom. Beskonačan broj razloga zašto nešto nije, a trebalo je biti i zašto nešto jest, a nije trebalo. Ponekad mislim da je John Wallaceov znak upravo namijenjen ovom fenomenu.

To mi otkriva ogromnu porebu u nama da budemo opravdani. U očima drugih je najnezreliji oblik te potrebe, a ipak onaj na kojem se toliko dugo zadržavamo. Nazvao bih to mlakošću. Iako nije pohvalno, treba neprijetvornosti i odvažnosti za nekome reći neću, nisam htio, ne želim. Ta izravnost ipak znači nekoristoljubljivost, što je bolje. Ali, najviše dostignuće je svakako učiniti. Ispoštovati dogovor. Istrajati. To donosi osjećaj čistoće, koji je sama srž već spomenute potrebe za opravdanošću.

 

Čistoću bih nazvao prvim i najvišim mjerilom ljepote. Naslanjajući se na starogrčki izraz kalokaghatia (čestitost, vrlina), kao ideal filozofije koji se sastoji u skladu lijepog i dobrog, bez tog dostignuća čistoće neće biti ljepote, a bez ljepote ne može biti dobrote i obrnuto. To je dvoje toliko neodvojivo da i nesvjeno, u svakodnevnom razgovoru, miješamo jedno s drugim. Primjerice, u odgojne svrhe govoreći kako nešto nije bilo dobro, možemo reći: "To što si napravio, nije bilo lijepo". I nitko neće posumnjati u kontekst mišljenog. I ne samo to, već će biti potpuno i nedvosmisleno jasno što se govori. Zaista mislim da se teško ne složiti da su iskrenost, požrtvovnost, skromnost, suzdržljivost, plemenitost,itd., koliko god zvučalo kao opis osobina junaka iz lektire za 2. razred osnovne škole, nešto dobro i poželjno. Nešto što privlači samo po sebi. Ne na kalkulantski "što ja imam od toga" način, već samo po sebi. To je prava definicija ljepote. A mi smo kao bića stvoreni da budemo privučeni ljepotom. I ne možemo tome odoljeti. Ako u nama nema dovoljno istog, ljepotu ćemo htjeti posjedovati. Pa i nasilno, a tu počinje patologija. Iako ljepota i dobrota nisu istoznačnice, idu ruku pod ruku i neodvojive su.

To je istina naših duša, sve ostalo su teorije, fantazije, laži. Glumatanja. Pa ipak ignoriramo toliko često tu težnju i potrebu duše, naravno u korist tijela, uz sve ono što to podrazumijeva (a o čemu sam naširoko govorio u tekstu "Mogu").

Zaista je teško ljubiti nešto ružno i loše. Zaista izgleda kao nemoguć zadatak, a još k tome i nelogičan, besmislen. Zašto bi to Bog tražio od nas, kad je još i protiv prirode naše duše koja teži dobrom i lijepom? Kako ljubiti himbenost, neiskrenost, dvoličnost, kukavičluk? Podmuklost? Aroganciju, zavist, zlonamjernost...? Iako je za osudu grijeh, a nikad čovjek, svejedno. Ne razaznajemo jedno od drugog. Istina je da mi to ne možemo sami. Jedino s Bogom. Kad bismo mi to mogli, Bog bi nam zaista bio nepotreban. To je točka u kojoj potpisujemo nemoć, vlastitu slabost i dobivamo priliku da se predamo, a zbog tog ne osjećamo jadni već upravo suprotno. Točka u kojoj sklapamo savez. S Bogom se sklapaju savezi, a nagodbe sa.. očito je. "Voljeti one koji vas vole, kakva je plaća u tome?". Ali ljubiti neprijatelja? Što bi to uopće značilo? Tko je neprijatelj? Na osnovu te interpretacije pokreću se ratovi, uspostavljaju svjetski poretci, gube životi, stječu vlast i bogatstva. Međutim, neprijatelj je sve ono što nije prijatelj. I još korak dalje, koji se predstavlja prijateljem, ponašajući se i reagirajući tako, sve do određene točke.

 

Dakle, pravo prijateljstvo je nešto što je postojano, nepromjenjivo pod svaku cijenu, cijenu vlastite sigurnosti, komfora, a u krajnjim slučajevima i života. Poznata je priča o Damonu i Fintiji, ali joč poznatija o stolaru iz Nazareta. Ali ono što je zanimljivo jest da neprijatelj zna kako bi se ponašao prijatelj. A kad već zna kako se to biva, zašto to nije? Odgovor je isti i uvijek isti na to i takva pitanja. Kad god uhvatimo sebe u pitanju "što ja imam od toga", znajmo da u tome više nema ljubavi. Moj izgubljeni prijatelju, nisi moj neprijatelj, ali si me doveo do razočaranja i unutarnjih borbi sa samim sobom. Svojim postupcima i pomanjkanjem hrabrosti, izmijenjen si, ali na gore, usprkos svemu što si mogao čuti i vidjeti. Slušao si krivi glas, a krivi si glas odabrao odbaciti. Znam da je iz nemoći i straha i ne okrivljujem tebe, ali tvoje postupke i prazne riječi svakako da.

Poružnjujući se duhovno (što se s vremenom manifestira i fizički), otežavamo da nas se voli s lakoćom. Voljeti neprijatelja, izgubljenog prijatelja, bilo koga tko nam to čini teškim i bremenom ne možemo sami. Nije u tome da se sjetimo njihovih imendana ili čestitamo Novu godinu. Prijateljevanje je stalno nastojanje u dobrom i k dobrom za drugog. Ljubiti neprijatelja, ljubiti izgubljenog prijatelja je moliti za njega, blagosljivati ga i kad se čini nemoguće. Pristati na to razdiranje i ne prokleti, ne mrziti, koliko god bio u pravu, ispravan, prezren...osjećao se izdan. To je bit križa. A s vjerom znamo da nije uzaludno, da to ne znači našu naivnost. A voljeti prijatelja? To je lako. To je onaj kojeg rado viđaš, rado provodiš vrijeme s njim, čijem se prisustvu veseliš i s kojim se teško rastaješ. I ne pada ti na pamet smišljati opravdanja kako to uspješno izbjeći. `15.