EVOLUCIJA

Ne zgrožava me toliko odsustvo smisla, koliko istinski i bespoštedan prijezir prema svemu što smisla ima.  I punina i praznina mogu se ticati smisla, no šupljna se tiče isključivo odsustva istog, a takvo se stanje naziva besmisao.
Dominira našim ambijentima, muzikom, filmom, serijama, svakodnevnim razgovorima, manifestira se u naoko nebitnim detaljima. Uvijek sam imao odbojnost prema prostorima s napadno jakim svjetlima žarulja, koje oduzimaju svaku mogućnost intime i koncentracije. Tako osvjetljen prostor, napadno bijele pločice i prazni zidovi svjedoci su besmisla, kao i bolesna niskost duha uočljiva u sklonosti patološki primitivnim melodijama i tekstovima, uobličenim na kvalitativno najniže zamislivoj razini i onih s puno mašte.
Odakle to? Odakle kronična bolest duha? Tolika niskost, sigurno nezamisliva našim precima, od prvih civilizacija u Mezopotamiji, preko stare Grčke, do renesanse, klasicizma, romantizma...70 tih godina prošlog stoljeća. Je li moguće da smo, unatoč neospornom tehnološkom razvitku, u suštini zakržljali duševno. Nažalost jest.
Kad specifičnostima ovih naših prostora dodamo nedavni rat, migracije, odljev mozgova, duboku ekonomsku krizu uzrokovanu pljačkom, degradaciju na svakom polju, donekle naziremo uzrok ove strašne posljedice. Dugo sam tražio zajednički nazivnik svemu i  pomno proučavajući glupost, bezukus, primitivizam, neznanje i s druge strane sve što proizlazi iz pomanjkanja vrline, izabrao riječ šupljina. Ono što povezuje svaku pojavnost izazvanu prije navedenim zaista jest šupljina.
Šupljina nije praznina, jer praznina podrazumijeva prazan prostor u materijalnom smislu, dok s druge strane, šupljina može biti prisutna i tamo gdje ima elemenata koji onemogućuju prazninu. Kić kao "estetska" kategorija, kao način podilaženja najnerazvijenijem ukusu naoko "pršti" od događanja, ne dozvoljava prazan prostor, umjerenost. A taj konglomerat je naposlijetku šupljina.
Gledajući svoje dvije gitare, primjećujem koliko se više sjaji ova jeftinija (zbog nekvalitetnijeg drveta) i mislim da bi onom koji ne zna jeftinija djelovala skuplja, dok bi onom koji zna upravo to odalo jeftinoću. Naravno, skuplja gitara je i dosta teža.
Na to me razmišljanje ponukao koncert Larryja Carltona.
Iz toga mi se nameće zaključak da kvaliteta mora imati specifičnu težinu i nužno nije i ne može biti napadna.
Referirajući se na prvu rečenicu, ne zgrožava toliko odsustvo kvalitete koliko prijezir prema istoj. I pradoksalno je da u vremenima kad je sve dostupno (recimo maestralna snimka Hey Jude Wilsona Picketta s Duane Allmanom, koju sam maloprije u društvu gledao), toliki broj zastaje na onom na čemu zastaje. Od cijelog svemira opcija.
Naša je galaksija 100 000 svjetlosnih godina široka, svjetlosna godina je put koji svjetlost prijeđe u godini dana, sunce je milion puta veće od zemlje, a jedna je od manjih zvijezda. Postoji sigurno više od 200 milijardi galaksija. Čovjek ima 50 bilijuna stanica, a jedna stanica veličine 1/2540 cm, a prenosi informacija kao 1000 knjiga od po 600 stranica. U jednoj bakteriji ima 2000 proteina, a šansa da su se proteini u taj red posložili slučajno je 1:10 na 40 000. U jednoj ljudskoj stanici ima 200 000 proteina, itd., itd....Toliko smo mali, a opet tako privilegirani sviješću po kojoj smo, ili možemo biti, nalik Velikom Tvorcu, kako ga Newton naziva.
I tako mali, a tako oholi - i tako veliki, a tako skučeni i zakržljali- da ne upotrijebim ružnije i degutantnije, kolokvijalne izraze.
Na kazeti koju sam našao na starom tavanu, snimke su benda 045, u kojem je moj tata svirao sredinom osamdesetih. Repertoar nevjerovatan, od Queena do Stevie Wondera, Rolling Stonesa, Beatlesa do velikih bendova s ovih prostora. I pitam tatu gdje su oni to svirali i kome, a on onako lakonski, kao da je to jasno kao dan, kaže: "Svugdje".
Svatovi, zabave u Repušnici, hoteli u Kutini, Garešnici, Daruvaru i da ne nabrajam dalje, poanta je jasna. Na to pitam da što su ljudi radili, pretpostavljajući da su ih bespoštedno maltretirali te naposlijetku i fizički napastovali zbog odabira. Međutim on kaže: "Plesali i zabavljali se." Sad već blago ošamućen pitam da koliko se često sviralo, pretpostavljajući da će reći par puta godišnje, kad on veli: "Nekad i srijeda, čevrtak, petak, subota i nedjelja." Još sam pitao koliko je ljudi znalo biti, no odgovor je lako pretpostavljiv. Uvijek sve puno.
Kad se vratim u stvarnost, imam osjećaj da se vraćam u svijet nakon nuklearne katastrofe. To što ljudi danas konzumiraju i kakvi postaju ili su postali, bolesno je. Izopačeno. Inficirani su, ali kao što moj prijatelj kaže, nitko ne zna da je zaražen, što je istovjetan slučaj s radijacijom. I ne, zaista ne mislim da pretjerujem, već mislim da onaj tko misli da pretjerujem ne vidi.
Deformiramo se od odsustva smisla...od šupljine. Stvoreni smo da se hranimo uzvišenošću i ljepotom - kvalitetom - i da rastemo i uzdižemo se. Uvijek drage volje spominjem vrhunski lucidan zaključak oštrog Sokratovog uma "Kakva je u državi muzika, takva će biti država". Obavezno glazbeno obrazovanje u staroj Grčkoj trajalo je do 30 te godine. Ne trebam ovdje nabrajati civilizacijska dostignuća tog malog polisa, od fizike i matematike, do filozofije, astronomije, tragedije. Trebala bi mi vječnost.

Ne mogu razumjeti da baš nikakva nasljeđa ne poštujemo, ne koristimo se vrhunskim znanjima. Kraće rečeno, ako je nešto takvo rečeno (o sprezi kvalitete države i glazbe), a rekao  je neupitni genij umnosti, zašto to jednostavno ne usvojiti i nastaviti dalje s napretkom od te točke. To bi trebao biti smisao dogme ili aksioma.
Nije to rečeno bez veze, ovlaš iliti bez godina razmatranja i to još genijalnog uma. A još k tome rečeno je iz usta onoga tko je zbog uvjerenja i istinoljubljivosti otišao u dobrovoljnu smrt. Nevjerovatno.
Nevjerovatan je stupanj nerazvijenosti (koja je usko vezana uz pomanjkanje osjećaja za drugog te napadnost), koja samoinicijativno i bez nelagode nameće neartikulirana, oligofrena "ostvarenja"  nauštrb klasnih, uz agresiju i riječi: "Gas' tu glupost, men' je to dosadno i bez veze". Reakcija slična reakciji na svetu vodu prilikom egzorcizma.

Napadnost i sila nepobitno su vezani uz nerazvijenost i neznanje. Otpor prema znanju je ogroman. To znanje nije informativno znanje.
Neznanje se također prenosi s koljena na koljeno. Susretao sam se sa svačim radeći u školi i iz prvog lica svjedočio do kud to i kojim intenzitetom seže. Međutim, kreativnim radom i djelovanjem, ispravio sam "krive Drine" koliko se moglo s obzirom na ograničeno vrijeme. Ali najiskrenije, vrlo sam malo radio od onoga što je bilo propisano. Sa sigurnošću mogu reći da je ovakav obrazovni sustav, skrojen od uredskih intelektualaca, opterećen gomilom bespotrebne i voljoubijačke papirologije, zasnovan na gomili reproduktivnog znanja, u potpunosti nemoćan u sukobu s problematikom. Skidam kapu prosvjetnim radnicima, to je silan trud i borba i odgovornost. Nezasluženo su tretirani kako jesu.
Profesor Richard Lynn s ulsterskog sveučilišta objavio je ljestvicu kvocijenta inteligencije europskih naroda. Na prvom su mjestu Nijemci (prosječni I.Q. 107), dok smo mi na pretposljednjem s prosječnim kvocijentom 90.
Nije čudno da je od svih dobitnika Nobelove nagrade, toliki postotak Germana. 95% laureata je iz Njemačke, Engleske, Rusije, Francuske i Italije.
Istraživanje ne mora biti potpuno mjerodavno, ali je znakovito. Profesor je apostrofirao vezu između inteligencije i bogatstva nacije.

Koliko bi trebalo da krenemo stazom prosperiteta i blagostanja, kad bi se sutra kolektivno, kao nacija, probudili sa 7 ili 10 poena višim prosjekom inteligencije? Pretpostavljam nekoliko sati.
Inteligencija nije isključivo genetski determinirana (barem ne sve vrste) pa bi na ono na što možemo utjecati i trebali. To je proces koji počinje obrazovanjem, razvojem kulture, integriteta i logike. Naravno, taj bi isti proces bio poguban za one koji su u mogućnosti započeti ga, jer bi s boljim rezultatima i njihova pozicija bila ugrožena pošto bi svima postalo očito tko su. No to je paradoks jer ga oni ne mogu započeti, odnosno da bi ga započeli, to više ne bi smjeli biti oni koji / kakvi jesu sada.
U primitivnom sklopu prvo je pitanje "Što ja imam od toga?", "Kakva je moja korist?",
no to je predmet dublje rasprave, koju sam već dijelom dotakao u ogledu Mogu.
Druga se zamisao kreće u smjeru, ako već ne možemo ili ne želimo biti dijelom procesa evolucije, okulturavanja, pretpostavimo da smo potpuno neiskvareni u duševnom smislu.
Možda ne bismo imali puno, ali nam puno ne bi ni trebalo, što bi značilo da smo bogati. Bez  jala, zavisti (kao naša najmalignije karakteristike), a naravno i nepoštenja odnosno ikakvog oblika zlonamjernsti. Zemlja s 90% religiozne populacije ne bi trebala biti u problemu dostići ovo stanje. Međutim ništa od toga. To jest bajkoviti idealizam i nije realna vjerovatnost.
Ispada da smo priprosti ljudi...lošeg srca. No, ne bih tako rekao.

Mislim da smo trenutno izgubljeni, bez identiteta. Ni zapad ni istok niti kombinacija. Kao odlagalište najgoreg iz oba svijeta. Umjesto da asimiliramo sve utjecaje i podvrgnemo pod jedan svoj dominantan izričaj i način, potpali smo pod utjecaje i izgubili sebe (a moguće da se nismo niti imali ili da smo se dragovoljno predali, što bi bio dokaz u prilog tvrdnjama Richarda Lynna.)
Bilo kako bilo, ovakav mentalitet, ovakva, uvjetno rečeno kultura, neće opstati.
Tu nalazim dio odgovora na toliku agresiju na sve što se tiče nečeg što ne ide uz nju. Svjesna da izumire, palanačka svijest pruža svesrdan otpor u svrhu opstanka, ali je svjesna ugroženosti od strane vremena i tijekova svijeta iza njenih brda, te je slična smrtno ranjenoj zvijeri.
U ovom miljeu nije lako biti pri sebi. Ali, kao što kaže mudrost “U duboko bolesnom društvu, biti zdrav nije mjerilo zdravlja.” Ovo društvo jest bolesno.
Lijek je duhovno uzdizanje, odnosno podizanje svijesti. Prije prosvijetljenja potrebno je prosvijećenje.
Šupljina, ovdje sveprisutna, nema smisla za detalj, ne vidi detalj, a pošto je sve što je vrhunsko skrojeno od detalja, vrhunsko ovdje biva besmisleno. I nije odbojnost prema očito vrhunskom (očito drugima, ne nama) motivirana mržnjom, iako se tako dojma. Shvatio sam da suptilno sviranje klavira jednog Herbie ja Hancocka, u nedoraslim ušima odzvanja kao – tišina. Nemogućnost nije samo u nemogućnosti doživljaja, već u fizičkoj nemogućnosti. Jednom rječju, uvjetovana nerazvijenošću uma, osjetila su zakržljala. Ne registriraju satkano od finoće i profinjenosti. Tako da nije da se Mozart, Čajkovski, Pink Floydi, B.B. King, Clapton, ne vole - već nema ničega. A ništa je dosadno. Neuzbudljivo. Nezabavno. Tog su mediji i industrija itekako svjesni, zato su i jedan od okrivljenika u zločinu masovnog zatupljivanja - u svrhu iskorištavanja.
Glazba mi je referentna točka, ali vrijedi za sve sektore društva.
Nakon toga si postavljam pitanje odakle toliki prijezir prema tišini. To je predmet nove rasprave, ali najkraće rečeno - iz paničnog straha od ostajanja nasamo sa sobom. Paničan strah od vlastitih misli iz dubina bića. Nažalost (ili na sreću), nitko neće izbjeći taj susret. Otuda jake žarulje, napadno bijele pločice i zidovi, otuda vrišteće i neartikulirane melodije i tekstovi upitne psihijatrijske prođe, otuda tolika potreba za svakim odsustvom mentalnog napora, za lagodnošću i niskom čulnošću..
Dali je taj jaz nepremostiv, zaista ne znam. To je, sa svim svojim derivacijama, najinteresantnije pitanje koje okupira moje misli danonoćno.
U prilog negacije ide argument mog prijatelja koji zanimljivo uočava da, ako bismo gledali snimku bilo kojeg koncerta bez zvuka, s time da ne vidimo o kojem se izvođaču radi već samo lica u publici, nepogrešivo bi bilo jasno koji profil stoji na bini. Lica u publici razlikovala bi se drastično i to fizionomijom, atropološki, imidžem, gestama te naposlijetku onim što možda nije toliko očito svakom - aurom i inteligencijom iliti fokusom iliti nivoom svjesnosti jasno vidljivim u očima.
U prilog negaciji ide i slučaj urođenika nazvanog Jemmy Button iz Tierre del Fuega, koji je uz još trojicu brodom HMS Beagle kapetana Roberta FitzRoya odvežen iz svoje prirodne okoline u Englesku, gdje su bili obrazovani, učili jezik i običaje te predstavljeni i na kraljevskom dvoru. Plan je bio civilizirati urođenike, a Jemmy i prijatelji bi u tom procesu bili svojevrstan civilizacijski most. Bili su istinske zvijezde.
Vrativši se u Patagoniju (tom je putovanju prisustvovao i mladi Charles Darwin), Jemmy je u samom početku imao poteškoća prisjetiti se svog jezikaa i običaja. Međutim ubrzo je, vidjevši "svoje", rastrgao europsku odjeću i odbacio navike. Par mjeseci kasnije opet je bio gol i zarastao. Nepromijenjen. Odbio je ponudu vratiti se u Englesku.
U prilog afirmaciji ide...ne znam. Savao je od ubojice postao Sveti Pavao. Augustin nešto slično. Na kraju se i Darwin preobratio, o čemu se malo govori, itd., itd. Prosvjetljenje jest moguće, ali ne znam za slučaj naglog i instantnog povećanja inteligencije. U prilog afirmaciji ide činjenica iz vlastitog, prosvjetarskog iskustva, da je mijena moguća, ali je proces dugotrajan. Ciljnik tog procesa trebao bi prioritetno biti usmjeren na mladost. U tom procesu treba znanja, strpljenja, truda i ljubavi. Prvo je potrebno imati nekog tko zna, ali kako će ga pronaći onaj tko ne zna? Kako će ga postaviti onaj tko ne zna, tko nema moć da uvidi tko zna? Ili ako i uvidi ne idi interes?
Kako ćemo oživjeti stare, krucijalne, konfucijanske vrijednosti međusobnog poštivanja, a posebno u odnosu stariji - mlađi. Sigurno ne beskončnim liberalizmom i sijasetom besmislenih prava i udruga - samoprozvanih boraca za ista. Opet ista paralela s nasljeđem. 
Oholost je našeg naraštaja (i zna se što) misliti da znaš, ne znati da ne znaš i misliti da nitko ne zna i nitko prije nije znao. Iako riječ misliti uzmimo ovdje s rezervom. Bolje rečeno ponašati se...
Da bismo napredovali, potreban je neupitni autoritet, istinski autoritet, kakve svako napredno društvo ima ili je imalo. Uglavno, ne zaboravlja.
Ne mislim isključivo u državničkom smislu prosvijećeni apsolutizam.
Nalazimo se u tom praznom prostoru, gdje nitko ne zna tko zna a tko ne zna i gdje se svatko osjeća pozvan da misli da sve zna. Fali nam svega nekolicina ljudi, svatko na svom području, pravilno pozicioniranih.
Ostaje pitanje svih pitanja - kako da se takvi probiju kroz ovakve strukture do vrha piramide gdje im je mjesto, pošto ih na taj vrh treba postaviti netko tko bi morao svrgnuti sebe...i svoje. Stvarno teško.
Kao društvu nam trebaju vrijednosti, nasušno nam treba kulture, manira, stila. Izumrijet ćemo bez toga. Najveći zamislivi domoljubi su oni koji imaju znanja i ostaju ovdje, pokušavaju i daju sve od sebe. Bože na kakav otpor, čuđenje, nepravde i podmetanja nailaze.
Nažalost nije konačno rješenje u BDP-u. Nažalost, jer bi to bilo jednostavnije.
Međutim ovo o čemu pričam, ovaj pad monolita kao u Odiseji 2001. (naravno simbolično) koji bi nas sve kolektivno duhovno i intelektualno podigao, to je jedino i istinsko rješenje. Na dobro budućih naraštaja i budućnosti općenito.
Evolucija.
Tek kad se to dogodi bit će jasno kao dan što nije valjalo u ovome, u ovim melodijama, folkloru, ophođenju, ambijentu. Kao buđenje iz nesvijesti, gdje bi razgovor bio: "Pa što si to radio?" - "Ne znam." "Zašto vas je ono privlačilo?" - "Ne znamo". "Zašto vas je ovo odbijalo?" - "Ne znamo." "Dobro, gdje ste bili?" - "Ne znamo..." `15